A krenuo je iz malog mjesta u Bosni i Hercegovini, tačnije iz posavskog gradića Orašja, preko Osijeka, Splita, stigao do Južne Koreje i Japana i tamo pobrao sve moguće fudbalske nagrade i priznanja.
“Pola svijeta sam prošao kroz fudbal, ali i meni i mojoj porodici Seul je drugi dom, šest godina sam proveo u Suvon Bluvings, najviše sam trofeja osvojio i najviše sam mu dao. Izabran sam i za najboljeg odbrambenog igrača Azije, tamošnje lige, a i dan-danas sarađujem sa Južnom Korejom. Zastupam ih u ovom dijelu Evrope i moj dalji put vezan je za tu azijsku zemlju čim završim i dobijem pro licencu.”
Nekoliko sezona je poslije koreanskog kluba nastupao za japanski Omija Ardiju.
“Bilo nam je dobro i u Japanu, odnosno Tokiju dvije godine, ali Koreja je nekako sličnija nama jer i kod njih postoji ‘kompenzacija’, može i da nema novca, kompenzovaćemo nešto, dok je u Japanu sve prema protokolu. Doduše i Japan je ‘moj’ jer mi se sin rodio tamo”.
I u “Zemlji izlaćeg sunca” je dizan u nebesa, ali posebno mjesto u njegovom srcu ima Hajduk i sam grad Split, koji nerijetko zna da bude i poprilično grub prema onima sa “strane”.
“To je sve istina, ali ne možeš narod prevariti. Ne moraš biti najbolji, ali ako igraš pošteno i daješ maksimum, odnosno ako si korektan, onda to ljudi cijene i poštuju. Pogotovo ako vas je rezultat pomazio, a mene srećom jeste. Osim toga, u svakom od klubova u Hrvatskoj sam u prvim mečevima postizao golove, pa sam bio od starta prihvaćen”.
Ipak, na “Poljudu” se kod “Torcide” morao malo više pomučiti.
“Split je zaista specifična sredina. Kažu da je to najljepši i najluđi grad na svijetu. Ja stvarno volim taj grad, imamo tamo kuću i dosta vremena provodimo. Splitska publika jako voli i razumije fudbal, ali tamo je jedino mjerilo ipak samo rezultat. Srećom, kad sam igrao u Hajduku, imali smo rezultate, došao sam i do reprezentacije Hrvatske. Hajduk je meni dao sve, dao sam i ja njemu i Splićani su me zavoljeli. Kad te splitska publika prihvati to je nešto najveće, to znači da si uspio”.
Tek u Hajduku je stekao status standardnog reprezentativca Hrvatske, iako je u “vatrene” pozvan i dok je igrao sa slavonski klub sa “Gradskog vrta”.
“Pozvan sam 2.000 godine protiv Grčke u Varaždinu, tad su još igrali Davor Šuker, Robert Jarni, Goran Vlaović, konkurencija je bila ogromna, a ja sam dobio poziv kao najperspektiviniji U-21 reprezentativac kod Mirka Jozića. Jedini sam bio iz hrvatske lige, i to kao član Osijeka. Mislim da sam prvi postao reprezentativac poslije Šukera. Poslije sam prešao u Hajduk i brzo izborio standardno mjesto u nacionalnom timu kod selektora Ota Barića. Bio sam i na EURO 2004. u Portugalu kao jedini iz HNL-a”.
Nije dobio “ni minuta” da se predstavi na evropskom takmičenju, gdje su “kockasti” ispali u prvom krugu u konkurenciji Švajcarske (0:0), Francuske (2:2) i Engleske (2:4).
“U to vrijeme hrvatska selekcija je bila izuzetno jaka, svi igrači su nastupali u najjačim ligama Evrope i nije bilo lako uopšte se naći među najboljima, a meni je to pošlo za rukom. Tada su u odbrani igrali braća Niko i Robert Kovač, Igor Tudor, Josip Šimunić, Boris Živković… Sve fudbaleri koji su bili nosioci igre u svojim klubovima u ‘ligama petice'”.
U tom periodu bio je na korak od ostvarenja dječačkog sna – nastupanja u Bundesligi, ali nisu se kockice posložile zahvaljujući odluci čelnika Hajduka.
“Bio sam dogovorio prelazak u Hamburger, prošao ljekarske preglede, ali zbog spleta okolnosti splitski klub je odlučio da me vrati nazad i proda u Koreju. To je bila odluka kluba i nisam na to mogao da utičem”.
Barem je Nijemcima postigao jedini gol u kockastom dresu i to na “Poljudu” (1:2), što mu je donekle nadoknadilo neispunjeni san.
“Na tom meču Philipp Lahm je prvi put nastupio u njemačkom dresu, tad sam igrao protiv Kevina Kuranyija, a mislim da je u napadu još igrao Fredi Bobić. Na kraju je trebalo da bude neriješeno, ali smo poraženi u sudijskoj nadoknadi pogotkom Karstena Ramelowa”.
Potvrdno je odgovorio da je kao Hrvat iz Orašja uvijek imao potpuno ravnopravan tretman u odnosu na igrače rođene u Hrvatskoj.
“Morate znati jednu stvar: ‘Za hrvatsku reprezentaciju kad sam ja igrao, 75 ili 80 posto su činili Hrvati rođeni u BiH’. Hrvatska reprezentacija nikad ne bi opstala da nema igrača iz Bosne hrvatske nacionalnosti. Nisam nikad imao problema u svlačionici jer sam iz Orašja. Nikad me nisu etiketirali kao Bosanca već sam tretiran jednako. Isto važi i za reprezentaciju Srbije, je imala i ima dosta fudbalera iz BiH, poput Save Miloševića, odličnog igrača i čovjeka. BiH je zaista specifična zemlja”, zaključio je Neretljak u jednom razgovoru za MONDO.