Simone Petricciuolo nije to uradio zbog povrede, kao što se to desi većini fudbalera, već što je želio.
Petricciuolo je nekadašnji mladi reprezentativac Italije, a na klupskom nivou nastupao je za Romu i Avellino.
Danas je fudbalske terene zamijenio upravljačem tramvaja.
“Gledajući unazad, ponovno bih napravio isto. Tokom svih ovih godina bilo je trenutaka kada sam se pitao jesam li učinio pravu stvar ili sam možda bio prestrog prema sebi. Žrtvovao sam ono što sam najviše volio da bih sebi dao drugu priliku. Drago mi je da jesam”, rekao je 28-godišnjak za italijanske medije.
Kako se snašao na početku?
“Prvi udar bio je traumatičan. Prešao sam put od sporta i strasti koji su bili moj posao do toga da sam uvijek u pokretu, da se stalno krećem, ali sada samo sjedim. Biti vozač tramvaja je lijep posao, ali pun odgovornosti i u kojem se morate naviknuti na smjene: jutarnje, popodnevne, noćne.”
“Dobro sam se slagao i sa kolegama. Pomoglo mi je da postanem veći muškarac. Vožnja dvadeset do trideset metara dugih tramvaja u centru sa 200 do 300 putnika unutra ljudi zahtijeva veliku pažnju. Beznačajna nepažnja može ugroziti živote prolaznika ili putnika”.
“Postoji problem na društvenm nivou, obrazovanju, principima i vrijednostima. Ako dječaku od 10 ili 14 godina date telefon od hiljadu eura, a da ga ne naučite šta je žrtva da biste dobili nešto što želite.
“Sport koji vas uči vrijednostima discipline, odricanja i znoja, koji vam omogućuju da postignete svoje ciljeve kao da više ne postoji. I tako možete imati talenta, ali to nije dovoljno ako ga ne njegujete treniranjem, ako se ne odričete i imate predispoziciju za umor. Ako se ne odigra nekoliko utakmica, odmah se odustaje.”
U Milanu živi i radi već 18 mjeseci, a sam brine o sebi.
“Volim se brinuti o kući, kuhati, prati, peglati. Radim i igram fudbal sa svojim kolegama. Sve je stvar volje i upornosti”, dodao je Italijan.