Tada golobradog juniora FK Željezničar koji je mogao trčati gore-dole i tamo-vamo od jutra do sutra, što je samo po sebi kvalitet vrijedan evropskog ranga, u vatru je gurnuo Amar Osim i to u jednoj od najbitnijih utakmica za Željezničar u tom periodu, protiv Maribora u Ligi prvaka.
Gurnuti tada juniora u vatru bio je smion potez, ali ne bez opravdanja. Kasnije će se potvrditi da je Zolotić itekako potentan i zahvalan igrač čiji je profil danas neophodan bilo kojoj ekipi ako namjerava biti ozbiljna.
I onda, takav Zolotić, miran, povučen, plemenit i radišan, doživi strahovitu povredu.
Da je drugačijeg karaktera sigurno ne bi prebrodio takvo iskušenje, ali strpljenjem i kasnije napornim radom Zolotić je, već sada se to može ustvrditi, napravio jako dobru karijeru.
Danas proživljava njene najljepše trenutke u najprijatnijem iznenađenju portugalske lige, ekipi Casa Pia koja se nalazi na svima nevjerovatnom 4. mjestu takmičenja koje ima dva predstavnika (Benfica, Porto) u nokaut fazi Lige prvaka i trećeg zamalo (Sporting)…
– Naravno da niko živ nije očekivao da ćemo ove sezone, nakon ulaska u društvo najboljih, bilježiti ovakve rezultate, ni mi igrači, ni sama uprava, a onda samim tim ni cjelokupna sportska javnost. Ide nam zasad jako dobro, ali se ne zanosimo. Biti odmah iza evropskih giganata koji skidaju skalp jednom Juventusu, Atletico Madridu zaista imponuje i divno je ove jeseni biti igrač Casa Pia – govori u razgovoru za Bosnainfo skromni Zolotić.
Otkrio je tajnu kako im polazi za rukom da su u samom vrhu ekstrakvalitetne lige kakva je portugalska, ali i ono što je u suštini i opće mjesto, samo što to naivni umovi ne mogu da shvate.
– Prva stvar je što je ekipa već dvije godine na okupu. Na kojem god da ste nivou to je ključna stvar. Drugo, mi nemamo neke ekstra velike zvijezde i indivudualce koji grabe samo za sebe. Imamo jak kolektiv, vremenom smo izgradili tim gdje prilično dobro funkcionira svaki segment i primjer smo da je poenta u usklađenom timu, a ne u skupu indivudualaca i skupih zvijezda – jasan je Zolotić.
U odnosu na godine provedene u Belgiji kaže da mu portugalski fudbal neuporedivo bolje odgovara, ali i da se pomirio sa jednom činjenicom.
– Otkako sam došao ovdje igram stopera, pa iako sam karijeru počeo kao zadnji vezni, a mogao bih igrati i lijevog beka i lijevog veznog, sebe smatram stoperom. Gotovo je, na tom mjestu igram godinu i po i ljudi koji dođu da me gledaju, koji se zanimaju za mene, ne rade to jer tamo negdje piše da sam zadnji vezni. Što se tiče razlike između belgijske i portugalske lige, ona je drastična. U Belgiji se puno pažnje poklanja fizici, dok je ovdje tehnika u prvom planu.
I ono što moram istaći kao razlog zbog čega sam napredovao kao igrač je što se mnogo više rade analize, mnogo pažnje se poklanja na skauting, na sitnice. Ja sam tek nakon desetak godina karijere ovdje vidio neke stvari i naučio šta treba da radim na terenu. U klubu postoji 13 ljudi koji se bave tim stvarima, kako treba da se krećeš, gdje da si okrenut, kako da se postavljaš… U Belgiji je isto videoanaliza bitna, ali ovdje je u službi razvijanja igračevih potencijala – priča Zolotić za Bosnainfo.
Mnogima koji prate pobliže fudbal u BiH i naše igrače u Evropi zaparalo malo uši kada je iz Rooselarea odlučio da ode u drugu portugalsku ligu. Opet greška, opet je do izražaja došao naivni um.
– Našim igračima kada ponudiš da dođu u drugu ligu Portugala za dvije-tri hiljade eura njima je to poniženje. Uvijek sam smatrao da u karijeri treba imati sreće, treba da se poklope kockice i meni se hvala Bogu to desilo. I druga portugalska liga je jaka, igraš protiv B ekipa Benfice, Porta, Sportinga, vrhunskih tu ima igrača i ekipa, a onda ako ti se potrefi da dospiješ u elitu, neko te primijeti ili kao mi što smo se plasirali kao tim – igrati u prvoj ligi predstavlja možda i najveću odskočnu ndsku u Evropi.
Znate šta rade ovdje? Fokusirani su apsolutno na igrače iz Južne Amerike i onda nekog klinca dovedu za hiljadu eura mjesečno, ovome je to ostvarenje sna, a onda nakon dvije-tri godine istog tog igrača prodaju za milionski iznos. Pa, Porto je doveo Luisa Diaza za siću, nekoliko stotina hiljada eura. I eto, zaradio je na njemu bogatstvo. Benfica i Porto su u tome neprikosnoveni. Iskreno, doći iz Evrope u portugalsku ligu je skoro pa nemoguća misija, a kamoli među ovim silnim južnoamerikancima i afrikancima biti standardan. U mojoj ekipi osim portugalaca sve su južnoamerikanci osim mene i krila iz Nigerije – priča Zolotić.
Nermin trenutno uživa u Lisabonu i u privatnom životu, kaže da je to neuporedivo u odnosu na Belgiju, ako jišta zbog klime. Prati redovno igre svog Željezničara, a na pitanje da li se konačno vidi u reprezentaciji nakon sjajnih parija i odličnih rezultata njegovog tima, dao je zanimljiv odgovor:
– Iskreno ja ne znam po kojim kriterijima se pozivaju igrači. Stvarno nemam ništa ni protiv koga, ali nije mi jasno da igrač recimo koji igra u Turskoj i kapiten je ne bude pozvan, a neki drugi bez ikakvog učinka konstantno se pozivaju. To mislim da ima samo kod nas. Zato, nema razloga da nešto očekujem ili ne očekujem, moje je da uradim što se od mene traži u klubu. Zasad nam ide dobro i daj Bože samo zdravlje da me posluži.
Željo pet godina nije imao brzog fudbalera
– Naravno da pratim kako igra Željezničar. Ove godine smo u vrhu jer stvarno igramo dobro. Jako mi se sviđa kako igra Armin Hodžić, pravi je univerzalac i želim mu da napravi stvarno uspješnu karijeru. Možemo se mi lagati i smatrati se majstorima ako kroz noge znamo pobaciti, ali današnji fudbal zasniva se na brzini. Bez brzih igrača jednostavno nemaš šta tražiti. Kod mene u ekipi, recimo, ovaj Nigerijac, nestvarno je brz i to ti donosi odmah kvalitet više. Željo je ove sezone dobar jer ima stvarno dva brza igrača po stranama, Santosa i Amoaha. To, čini mi se, nije bio slučaj zadnjih pet godina i zato i nije bilo nekih rezultata ni kvalitetne igre.