Zašto? Sve što je legendarni napadač Željezničara za kojeg autor ovog teksta smatra da mu za života treba podići spomenik na Grbavici – odveo u Konyaspor, bilo je apsolutni pogodak.
Da njemu ne vjeruju i da s njim nisu u potpuno otvorenom, istinski poštenom i iskrenom poslovnom odnosu, niti bi ovaj klub povoljno u svoje redove doveo Rijada Bajića, Amira Hadžiahmetovića, Anela Rahmanovića, Denija Miloševića, Ibrahima Šehića, niti bi pomenuti igrači imali priliku da naprave iskorak u karijeri.
– Pa neću reći da je zbog mene omogućena večarašnja utakmica, ali je istina da smo pokrenuli još davno ovu inicijativu. I ne samo to, Sarajevo i Konya su bratski gradovi i iskoristili smo ovu priliku, kada je pauza u prevenstvima, da realiziramo ovu ideju. Kada smo moj prijatelj i saradnik Hrapović u pitanju mi smo privatno ugostili čelnike kluba, bili na večeri s njima, a onda je Grad Sarajevo organizirao zajedničku večeru na kojoj su prisustvovali članovi dva kluba – priča Zubanović.
Ipak, ako neko treba posebno da se osjeća danas to je on.
– Ma, dobro, mi kao menadžeri imamo dobre odnose i naravno da mi je zbog toga drago. Drago mi je da sam kroz svoj rad mogo pomoći Željezničaru, ali i ne samo njemu, već generalno bh. fudbalu, što ti igrači mogu steći afirmaciju i ostvariti potencijal koji posjeduju. Nismo tamo vodili samo Željine igrače, pored ovih danas, bio je tamo Rijad, ali tamo je išao i Rahmanović i Deni Milošević. Drago mi je da u tom smislu nije bilo fule – govori Zubanović za Bosnainfo.
S obzirom da je čovjek koji ima fudbal u malom prstu i očito je među rijetkima koji mogu prepoznati igrača, zanimalo nas je šta je potrebno pa da na Grbavici proradi „domaći“ skauting. Lako je Konyasporu dovesti dbrog igrača za jeftino kad imaju Zubanovića i Hrapovića, ali kako da Žejo dovede iz BiH igrača kojeg će kroz neko vrijeme potencijalno moći ponuditi evropskom tržištu.
– Sada se ljudi u Željezničaru bave drugim stvarima jer je takva finansijska situacija, ali to što pominjete trebao bi biti ključ funkcionisanja jednog kluba, ne samo Željezničara. Ne mogu ja dovesti talentovanog tinejdžera iz Kalesije, naprimjer, ako mu klub ne može omogućiti osnovne uslove, dati mu gdje će i od čega živjeti. Kada konkretno Željo stane na zelenu granu kad-tad bi se morao fokusirati na taj segment.
Slažem se da bi Željina omladinska škola trebala biti bazen i da je potrebna masovnost, iz kvantiteta će se uvijek roditi kvalitet, ali je činjenica da i sa strane treba imati kvalitetnu djecu koja bi trebala zaoštriti konkurenciju.
Dakle, sportski segment trebao bi počivati na skautingu, da se napravi kamp, mjesto gdje bi ti momci živjeli. U svakom poslu, postoje neke finese. Ja ne bih da se nudim, ali mislim da je ključan razgovor. Samo kroz razgovor se može doći do nekih rješenja i rezultata, jer puno je tu stvari koje su naizgled sitne, ali vrlo su bitne, a iskustvo je u svakom poslu ključno – riječi su Zubanovića.