A koliko se za Želju umire, objašnjava za Bosnainfo Admir Adžem, utkan u niti ovog kluba i neodvojivi dio njega. Prvi koraci te prva fudbalska sjećanja vežu ga za FKŽ. Tu je počeo karijeru koju će kasnije kao igrač razvijati u Evropi, potom se vraća u matični klub kao trener itd. Želji je donio i posljednji trofej koji su plavi osvojili u sezoni 2017/2018. Potom ga je angažovao Klub s centra za omladinski pogon Al-Wasla iz dalekog Dubaija…
Na početku početak. Prvi doživljaj Želje?
“Isto kao da sam ušao u svemirski brod. To mi je bila životna želja. Od terena ispred zgrade, kad sam imao 5-6 godina, sanjao sam da zaigram u Želji. Komšinica me je odvela na stadion i prvo me nisu htjeli primiti. Duško Bajić je bio trener i kazao da me dovede dogodine. Ja sam bio najmlađi, a ona bila uporna, pa je on popustio. Prvi dan su me prozvali Pele. Ja sam njih driblao, udarao kontre. Tad sam dobio nadimak Pele i ostao mi je do dan-danas. Taj trening odradim i ostave me da igram.
Kad je to bilo?
“Prije 40 godina. “Znao sam da ništa drugo u životu neću biti osim fudbaler. Fudbaler ili ništa.”
Ne znam je li baš u zadnjem, ali jeste sigurno jedan u nizu intervjua prije nego što će nas napustiti, legenda fudbala Ivica Osim objašnjava zašto je on bio dobar igrač, pa, parafraziram, kaže da je stalno bio na ulici, igrao i naučio sve finte a da današnju djecu roditelji odvedu na trening dvaput sedmično po sat. Djeca se vrate kući i igraju igrice, ne kreću se… Kako je to izgladalo nekad, a kako sad?
“Nemoguće je uporediti. Prvo, tada je svako igralište bilo puno. Drugo, svaka zgrada je imala po 30-40 djece, sad su zgrade puste.
Čujem s prozora loptu, recimo, sedam sati jutro, skačem kroza san iz kreveta samo da vidim ko igra. Nije bitno da li je fudbal, košarka… Znao se red. Ti igraš što ranije, jer oko 9, 10 dolaze stariji. Kad oni onda zauzmu teren, ideš u park, staviš dva kamena i driblaj, igraj. Šta se tu dobiva? Prvo, izdržljivost, koja je osnova. Kad ti igraš 8, 10 sati dnevno, dobivaš na izdržljivosti. Današnja djeca danas treniraju ne sat dnevno, možda nekoliko sati sedmično. I to ne idu pješke, nego ih dovede roditelj autom i pokupi ga, znači, ne šetaju do treninga.”
Kako će onda razviti ikakvu individualnu fintu?
“Bravo. Drugo, dobiješ na koordinaciji. Moraš paziti da ne padneš na beton, jer ako padneš na beton, udarićeš se… Dobivaš druge motoričke sposobnosti… Veranje na drvo. Danas se niko ne vere na drvo. Mi smo svako ovjerili. Roditelji branili, a ja sam opet svako drvo ovjerio. Pa ono za klofanje ćilima, kakva je sve gimnastika bila tu…Trend je i u Evropi, ne samo kod nas, djeca postaju sve gojaznija. U mojoj generaciji nisi imao nijedno dijete gojazno. Podvlačim – nijedno. Sad u svakoj grupi dječaka koja trenira ima po 6-7 djece s viškom kilograma, a to su djeca od 9, 10, 11 godina. To je prije bilo nemoguće.
Sad kad vidiš dijete da je zaljubljeno u fudbal, moraš ga čuvati kao malo vode na dlanu.”
A gube li djeca brzo interes?
“Recimo, ima slučajeva da djeca naiđu na neku nepravdu kod trenera i ona odustaju. Moja generacija nije odustajala, ideš i to je to. U septembru dođeš na probu, ovdje je to na betonskom terenu. Treneri sjede i gledaju, ti igraš. Bude po 200-300 dječaka.
Kolika je to ljubav?
Od tog broja, možda trojici kažu hodi ovamo, daj mi ime i prezime i ti znaš da si uspio. Ostalim kažu da dođu u septembru – iduće godine. I većina opet dođe. Možeš li zamisliti kolika je to ljubav. Koliko je to i zdravije, kažu ti nisi za fudbal, traži drugi sport i u toj godini ti pokušaš naći drugi sport. Sad to nije slučaj. Plaćaj članarinu i dobar si.”
Sad svi roditelji misle da su odgojili male messije.
“Članarine su malo i ubile sport. Trener mora zadovoljiti. Onom talentovanom oduzimaš minutažu. Nije problem, neka djeca sva igraju, to je ok, ali talentovanom oduzimaš minutažu, a ovom netalentovanom daješ psihološki momenat.
Sve ih je manje zaljubljenih u fudbal. Djeca znaju koji igrač koji auto vozi, koliko ima na računu, koje kopačke nosi. I misle da je to tako lako postići. Ne znaju pozadinu šta je igrač trebao uraditi da bi došao do toga. Kao što sam pomenuo, čim dijete naiđe na neku nepravdu, ono odustaje. Ali mora pretrpjeti nepravdu. Izgubio se autoritet”.
Bio si sinoć na utakmici (Željo – Dinamo Minsk). Je li realno 2:2?
“Važnija mi je bila ona atmosfera, ona ljubav od rezultata.”
Navijači su “prekucali” ovaj put.
“Čudo.
A realno je, kad pogledaš sa stručne strane. Mi smo malo talentovaniji, ali oni su fizički i taktički bolji.”
Kakvi su izgledi u revanšu?
“Možda će revanš biti bolji za nas. Možda smo u atmosferi podlegli, a malo će nam odgovarati da igramo na kontru, a ne oni. Oni puno bolje igraju na kontru i polukontru, a mi tamo ne bismo trebali dozvoliti njima da igraju na polukontru, nego da se mi spustimo. Što na Grbavici nisi mogao, jer si morao napasti pred svojim navijačima. Ne možeš se braniti. Tako smo im stvarali prostor za te kontre i tako su nam dali dva gola. Ako im sad to onemogućimo, teško će oni probiti naš blok nekom kombinatorikom jer nisu oni toliko talentovani. Stoga se nadam da bismo mogli nešto napraviti.”
Haračić je ušao s klupe i dao dva gola. Treba li mu, ipak, dati veću minutažu?
“Njega pratim. Bio je najbolji strijelac Federalne lige. Ako si ti najbolji strijelac bilo koje lige, moraš imati najbolji kvalitet. To je urođeno. Malo, zapravo, malo više je bio potcijenjen u Želji. Vrlo brzo je izgubio kredit, poslije nekoliko utakmica, sklonili su ga. A kad pogledaš statistiku, on je dao najviše golova, a bili su tu i Armin Hodžić, Sulejman Krpić… i zaslužuje sigurno veću minutažu. Zna zabiti gol. A u fudbalu je najteže zabiti gol.”
A Andrija Drljo? Obično je dobar u prodoru.
“Jeste dobar, ali sinoć je slabo odigrao, jednostrano. Mora malo raznovrsnije igrati.”
Jednom si rekao da Željo uvijek izlazi kao pobjednik. A sad?
“Kad je Želji najteže, a u posljednje vrijeme mu je jako teško, uvijek se dignu svi da pomognu tom starcu da ustane. Evo sad je taj slučaj. Prošlu sezonu izgurali su na navijače. Ovakvu podršku da smo imali u prijašnjim sezonama, osvojili bismo nekoliko titula. Čim je malo dobro, počnu kritičari svoje, kad je teško, svi se malo zgusnu. E ovo je prava stvar, e ovo je Željo.
A Ivica Osim? Jesu li dovoljno grad i klub, da ne kažem država, učinili za njega?
“Mi smo grad koji se ne zna odužiti i kad se odužimo na neki način, to je posthumno. Ali ni tad ne u dovoljnoj mjeri koliko je taj čovjek zaslužio.
Ivica Osim je puno više zaslužio
I ne samo on nego bilo koji, a imamo, i imali smo, velikih ljudi kojima smo se trebali više odužiti. Brzo i zaboravljamo. Ivica Osim je, nažalost, puno cjenjeniji u Austriji i Japanu, nego u Sarajevu, gdje je proveo mnogo više vremena i mnogo više dao.”
Za života se bunio da dobije ulicu nazvanu po njemu.
“On je takav bio – skroman. On bi rekao: Ma, pusti to, dobro je i ovo što su mi dali”.Treba i edukovati mlade. Meni se desilo, recimo, kad sam trenirao djecu… Idemo od svlačionice do terena i prođe Enver Hadžiabdić. Niko ga ne pozdravi. Djeca ne znaju ko je Enver Hadžiabdić! To je jedna od legendi Želje, jugoslovenskog fudbala, igrao na Svjetskom prvenstvu… Ili, npr, Mišo Smajlović. Može proći pored njih, ona neće reći ni dobar dan. Trebali bi ih treneri edukovati.”
Od pjetlića, juniora, prvi tim, osvojio titule kao igrač, osvojio kupove kao igrač, osvojio trofeje prvaka kadeta, juniora, osvojio seniorki kup… Neostvarena želja?
“Prvak sa Željom”.
Bi li trenirao Želju?
“Bi li riba u vodu?”
Kako je u Dubaiju?
“Lijep je, grad koji pruža sve. Ne može ti biti dosadno. Samo je nezgodan u ovim ljetnim mjesecima, od juna do septembra je teško, ogromne su vrućine, vlaga… “
Kakva su tamo djeca u odnosu na našu?
“Talentovana su, ali ima i druga strana priče. Njima sport nije prioritet, naša djeca kroz sport vide budućnost, njihova djeca kroz školu gledaju budućnost i zbog toga vrlo lako odustaju. U 18. godini, čim završi školu, njega posao čeka. Dobije vilu, auto, oženi jednu, pa drugu, treću… ženu. Imaju puno stvari koje im odvraćaju pažnju, zato nemaju neke rezultate u nacionalnim timovima. Ali kao djeca imaju talenat, onda imaju obavezan vojni rok od 14 mjeseci i tu gube dosta talenta. Kad ih fizički upoređujem s našom djecom, puno su brža, agresivnija, imaju puno bolje motoričke sposobnosti nego naša, ali naša su djeca mentalno puno jača”.
A Al-Wasl kao klub?
“Al-Wasl je klub stoljeća. To je najbolji klub u posljednjem stoljeću. Maradona je bio trener. U omladinskom klubu nekoliko godina su radili iz La Masije, Barcelonine škole trenera. Oni su 80-ih i 90-ih bili tamo ono što je Real Madrid u Evropi. Zovu se Klub s centra, jer m je stadion u centru Dubaija.”
Nedavno si pokrenuo Fudbalsku individualnu akademiju – FIA. Šta ona predstavlja?
“Pomenusmo kako djeca malo rade na sebi i malo imaju aktivnosti. Smatram da je sat treniranja dnevno premalo. Ne bih to pokrenuo da znam da ta djeca vani igraju lopte po deset sati. Znam koliki je rad u klubovima s tom malom djecom i pokrenuo, ne takmičarsku, nego individualnu akademiju fudbala. Nisam oponent klubovima, nego nadogradnja onoga što oni rade tamo.
Nisam konkurencija klubovima, nego suport u procesu stvaranja igrača. Nije dovoljno sat bavljenja fudbalom, moraš ga živjeti 24 sata.
Šta to znači?
“Uraditi dobru pripremu za trening. To su ishrana, odmor, trening, regeneracija, suplementacija, psihološki momenat i san, što je jako bitno ako hoćeš da napreduješ. Tako sam organizovao da za moju akademiju rade Tarik Zolotić, jedan od vrhunskih psihologa, Remzija Šetić, psiholog, koji će pomagati djeci kad naiđu na problem, moja malenkost koja će iskustvom pomagati djeci, pokazivati, ispravljati tehničke, taktičke greške, raditi analize utakmica koje igraju u klubovima i prezentovati im te analize kako bi ispravljala greške. To je obiman posao, ali imam tim, imam još dva trenera koja rade sa mnom, te partnera Nenada Jokanovića koji je pokrenuo sa mnom ovo sve.
Koliko radi trener?
“24 sata. Razmišljaš ne samo o treningu nego i što je onaj bio mrzovoljan i sl.”
Šta ti sport predstavlja u životu?
“Hobi, razonoda, ne samo fudbal, volim sve vrste sportova. Volim aktivan život, odlazak u prirodu, bazen… Čitav život mi je sport.”