“U kojim se to dvorima muslimanska duša može tako ozariti, u kakvim i čijim to blistavim palatama
muslimanska duša može progledati jasnim, bistrim pogledom?
Samo u dvorima i palatama ramazana!
U kojim to sarajima ima toliko sjaja, ushićenja, predanosti i radosti?
Samo u sarajima ramazana.
A gdje su ti saraji?
U muslimanskoj duši postača.
Postač je car!
Samo on ima bogatstva svijeta.
Samo on vidi ljepotu dunjalučkih bereketa!
Samo se on može nadati vječnom oprostu.
Samo on jaše na čelu konjice poljanama pravde”,
napisao je Nedžad Ibrišimović, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, autor nekih od najznačajnijih djela koje je dala naša književnost.
Riječi kao trajni svjedok dovoljno govore o njemu i njegovim promišljanjima i šta mu se sve zrcalilo u glavi. Mene podstakoše na razmišljanje, da je itekako vrijedan pomena i koliko insan može biti jak i svjesno se držati kontrole radi čvrstog ubjeđenja i vjerovanja u dobro, u oprost, u bolje stanje.
Oprostiti sebi i drugima što nije kako smo zamislili, imati čvrsto ubjeđenje i jako htijenja ka promjeni i univerzalnosti.
A dobro i jeste onda kada čovjek počinje da mijenja sam sebe. Počni od sebe i sve će biti drugačije! I večeras nastupi mubarek mjesec, prilika u svakom satu narednih dana…
Uvaženi hafiz Sulejman Bugari kaže “budi s dobrim sve ti dobro, budi s boljim, sve ti bolje…” i uistinu je tako. Samo što smo svi umislili da znamo sve, pa više niko i ne postavlja pitanja, jer mislimo da znamo odgovore. Vapimo za znanjem, jer smo svi odreda zaglibili u svakodnevnici, a mislimo da imamo vremena za bolje, a niko od nas ne zna svoj rok trajanja niti koga vidi zadnji put. Neki susreti su zaista posljednji, a kajanje je cijeli život…
Svaki trening iziskuje vrijeme kako bi imali vidljive rezultate. Mjesec dana koliko traje ramazan prilika je svakome od nas da pokušamo trenirati sebe kako biti bolji, kako prema sebi, tako i prema drugima, postiti od lošeg. No, lako je napisati i reći, teško je to postići, jer šta sve živ čovjek preživi i predevera, a u ramazanu mu samo misao šta će jesti i piti.
Nema te tegobe na dunjaluku da je dobar ručak ne ublaži. Pa jel’? Najedeš se i bude ti malo lakše, no hajde izdrži i posti, nema hrane i pića, ružnih riječi, osuđivanja drugih, komentarisanja, samo sabur, blag osmijeh i dobročinstvo. Teško je to, jer nismo svi na istoj deredži, nismo svi svemu dorasli i u tome i jeste blagodat.
Nikad somun i kahva ne mirišu ko u ramazanu, nikad većeg smiraja ko u trenutcima posta, što, pa zajfiš, nemaš snage ni ubrzati hod, a kamol se raspravljati s onim ko te nervira ili možda tražiti pravdu, jer nećeš da gubiš post, a postač zna kako se on gubi. I kad to sve sagledaš shvatiš u ramazanu koliko si zavisan od svega i koliko ne možeš sam, jer sve je ljepše kad se dijeli, al insan težak, pa muka mu priznat, nego gunđa u sebi…
Ovaj kratki osvrt o doživljaju ramazana na koji me potakoše riječi Ibrišimovića neka budu i moja želja svima vama koji se nakaniste i pročitaste ovaj tekst do kraja da dočekamo da budemo bolji od sebe kakvi jesmo, da se radujemo susretima jedni s drugima i da u zdravlju dočekamo bajram…
Svima nama nek je Ramazan mubarek!