Kultura

„Vrisak 6“ je sve zeznuo

Šesti film u sagi poništava uspješan pokušaj ponovnog pokretanja franšize prethodnog filma.

FOTO: ESQUIRE-COM
FOTO: ESQUIRE-COM

U veoma dugim sagama, likovi koji su tu od početka ili umiru ili žive dovoljno dugo da njihovi tumači ostare i njihov karakter se omekšava i modifikuje iz nastavka u nastavak, sve dok ne postanu generički. To je ono što se dešava jednom od stubova sage “Vrisak” u ovom šestom dijelu , ali to je nešto što se dešava i sa samim filmom.

Nakon petog poglavlja, deset godina nakon što je prethodno vrlo dobro oživilo mitologiju i duh originala, sada je njegov nastavak, koji obećava još više nastavaka (postavljenih kao i za mnoge druge priče), izgleda marginaliziran na početak svega što je “Vrisak” oduvijek činilo jedinstvenom sagom, igrajući se sa generičkim elementima napetosti kao što bi to činio svaki drugi ne previše svijetao film.

Stanje užasa

Ovaj put sestre Carpenter nisu u Woodsborou, otišle su u New York na koledž, tamo je smješten cijeli film. Nakon otvaranja usredsrijeđenog na studente filma koji se čini veoma u skladu sa sagom, film skreće i odlazi na drugu stranu, fokusirajući se na četiri lika koja se vraćaju, koja čine grupu u borbi protiv povratka Ghostfacea. Postojaće odjeljak s komentarima o stanju užasa, onaj u kojem likovi pričaju o filmovima općenito dok govore stvari koje se odnose na sam film, ali će biti vrlo ograničen. Predmet rasprave ovoga puta su sage, njihova pravila i potrošnja likova, jer je u franšizi brend važniji. To više liči na način da se podiže napetost gledalaca, upozoravajući ih da svako može umrijeti, nego na stvarni nivo čitanja.

Bezobrazan scenarij

Istina je da iako su pisci isti oni koji su odradili sjajan posao prije godinu, ovaj put je scenarij bezobrazan. Uobičajena manje-više kreativna ubistva ne odgovaraju scenama prave napetosti (dovoljna je ona najbolja, u njujorškoj delikatesi), a dijalozi su često smiješni. Likovi neprestano govore naglas kako bi nam rekli ono što film ne pokušava ispričati kroz slike. Katastrofa pojačana grubošću glume.

Čak je i ironija koja karakteriše sagu marginalizovana. Čini se da je ideja da se shvati da bi se ostavilo više prostora za napetost i komponentu misterije, odnosno igru ​​pronalaženja krivca. Međutim, ne samo da napete scene nisu baš napete i prilično su dosadne uz stalno pribjegavanje istim ponovljenim sredstvima već se i žuta igra, koja je oduvijek bila dio “Vriska”, odvija bez usmjeravanja gledatelja, ali samo uzastopnim predlaganjem mogućih krivaca. To je tipična dinamika tradicije “američkog trilera”, podžanra izvedenog iz italijanskog trilera, samo što u svijetu “Vriska”, u kojem je počinioce uvijek nemoguće pronaći jer su njihovi motivi nedokučivi, nema smisla.

Očigledno “Scream VI” predlaže zastrašujuće scene, koristi masku Ghostfacea na svim najtipičnijim mjestima u New Yorku (prethodno spomenuta delikatesa, ali i podzemna željeznica) i stavlja likove u nove situacije u kojima treba bježati od noževa. Ne dohvatiti ih i prodrijeti u njih, ali razlika u odnosu na uobičajeno je u tome što nema kritike na račun svijeta slasher filmova. Stiče se utisak da je ovaj put film iz serijala postao jedan od onih generičkih slašera koji mehanički odgovaraju na pravila žanra.

Dio samosvijesti i igranja konvencijama je samo nominalan, postoji, ali je prividan. U nedostatku pravog smisla svakako utječe šesta varijacija na istu temu. Međutim, ovaj put odgovor je bio da se popravimo tako što ćemo krenuti prema generičkom, odnosno prema proširenju bilo koje jake karakteristike filma s malo vode.

Prihvati notifikacije