Svojevremeno sam se zbog ove tvrdnje žestoko raspravljao sa kolegama, koji su mi pominjali Osima, Smajlovića, Katalinskog, Bukala, Hadžiabdića i još neke velike fudbalere sa Grbavice, no ipak, realno, Meša je napravio sa Željom, te kroz reprezentaciju, mnogo.
Naravno, ne može se porediti sa Škijom Katalinskim koji je je 1974. godine bio idol Jugoslavije kada nas je golom u majstorici protiv Španije odveo na Mundijal u Njemačkoj, a naravno ne i sa Švabom Osimom koji je igrao i finale Evropskog prvenstva, a kao trener i njemu koga je “izmislio” ali i mnogim drugim, bio neprikosnoven. Bukal, Sprečo, Janković, Jelušić, Janjuš… bili su šampioni države. No, to je negdje odmah iza i Meša…
Ovih smo dana mogli čuti njegovu kuknjavu i nemušto navođene razloge zbog kojih nikada nije postao prvak, šampion, i kako mu je u tome smetao i njegov Željo, pa i Osim, pa kako ga nisu dovoljno cijenili na Grbavici, pa mu prijetili kad je želio da ode u Hajduk…
Kao neko ko se sjeća njegovih prvih treninga sa prvim timom Želje, prvih utakmica u plavom dresu i svega kasnije kroz godine koje je Meša proveo na Grbavici, bio sam ne iznenađen, ali duboko tužan načinom na koji taj nekadašnji vrhunski vezni igrač loše veze priču sa Mirzom Džombom, koji, naravno, o svemu nema pojma.
Nije bio dovoljno plaćen, kaže Meša, a postao je kapiten u trenutku kada je bio najmlađi igrač u timu Želje i sasvim sigurno imao je najveću platu u klubu. Potpisao je i dva četvorogodišnja ugovora po kojima su se dobijali stanovi, a ako ne stanovi, onda novac za kuću koja se pravila, obnavljala godinama i bila najveća u sarajevskom naselju Hrasno Brdo, poslovni prostori, pa tako i kafići, na primjer na Grbavici, na najprometnijem dijelu naselja…
Koji sekund kasnije, Baždarević dodaje i kako je u svemu bio sam, bez savjetnika, a i kada bi mu neko nešto savjetovao, nije poslušao. Činjenica je da je Meša tih godina sasvim sigurno dobijao plata, premija ubjedljivo najviše u Želji, a da li je to bilo jednako, manje ili više nego bi dobijao u Hajduku, Zvezdi, Partizani, Dinamu, teško je reći. Meša je to tada sigurno znao, pa je ipak ostajao sve te godine na Grbavici.
Nema mnogo onih koji su tih godina igrali ili radili u klubu, ne vole se, kao ni Meša, nekadašnje legende, (Baljić, Škoro, Mihajlović…) vraćati na “mjesto zločina”, a baš bi bilo zanimljivo pitati, na primjer, Zdenku Jelića, tadašnjeg generalnog sekretara FK Željezničar, da li je tačno da se Baždareviću prijetilo ako i pomisli da ode iz Želje, koliko je on tih godina zarađivao i šta je sve dobio od kluba. A možda je i Amar Osim upućen, pa zna…
Baždarević je kasnije godinama igrao u Sošou. Ne u PSG, ne u Lionu, Marseju, Bordou…, ne nego u Sošou gdje je bio “bog i batina” sve dok mu za trenera nije došao Faruk Hadžibegić, kada je nastala klasična balkanska “ko će koga, nego svoj svoga…”
Sve ove godine Meša praktično izbjegava Želju, valjda bojeći se da mu iz kluba u kojem je nastao i postigao sve, ne bi nešto tražili. Tako se i “prišlepao” pa ko fol odigrao oproštajnu utakmicu, napisavši nemušto olovkom na majici “Željo za život cijeli”, kad su se mnogi na Grbavici čudili otkud on uopšte tu.
Razgovarajući tako jednom sa još jednom legendom sa Grbavice, Mešinim suigračem Refikom Šabanadžovićem, kome, zamislite, niko iz Želje nije prijetio kad je odlazio u Zvezdu, kao ni Čapljiću koji je otišao u Partizan, Škori i Mihajloviću u Dinamo…, popularni Šaban reče:
-Pitaj Mešu ili nekoga iz kluba, koliko je novca doniarao za obnovu stadiona. Koliko je stolica platio?
Dok smo se snašli, Šaban je sam odgovorio:
-Ništa, ni jednu, nula
Sjetimo se kako je lobirao da se za predsjednika, a valjda kasnije i budućeg vlasnika Željezničara postavi kao njegov drug Amir Digislić, koji je biznismen u Americi sa milionima i kamionim, koje bi uložio u Grbavici, ali ako tu bude radio Baždarević. Od svega osta samo šuplja, pusta priča i Meše i Digislića kojeg niko kako treba ni blizu Grbavice nije vidio.
E, to je ta legenda, koja je bila i selektor BiH pa upropastila priliku da kroz nikad lakši baraž odemo na veliko takmičenje, u čemu su mu svesrdno pomogli i igrači kojima je, kao i sada Meši, uvijek neko drugi bio kriv. Nije Baždarević tada smio da zucne ni Džeki, ni Pjaniću, ni Spahiću, nikome, ali je kukao po ćoškovima novinarima.
Naravno, to ga nije omelo pa da kako god ko od njegovih kolega dobio otkaz na mjestu selektora BiH, sam sebe predloži, praktično moli da ga se opet postavi sa selektora. Jer, Meša i Faruk (Hadžibegić) misle da oni to tako mogu i znaju, a ne znaju…Da bi kada to ne uspije, izavio da pozicija selektora BiH u svijetu ne znači ništa, jer on nakon što je bio selektor BiH nikada nije dobio novi posao.
Do koga li je?
I sada, nakon svega, dolazi priča da mu je neko nešto pokvario, oduzeo, zabranio…
Biti legenda je lijepo, svi te cijene, znaju, podržavaju, samo, treba to znati…