“Kako me možeš ostaviti? Ti si bila jedini razlog zašto sam živa… Kako sad da dišem?”
Njena kći je unutra. Pored nje su tijela još pet članova njihove porodice. Još je jedno hladno vedro poslijepodne na graničnom prijelazu Bab al-Hawa između južne Turske i sjeverozapadne Sirije koju drži opozicija.
Porodice sirijskih izbjeglica koje su izgubile voljene u potresu koji je prošle sedmice pogodio južnu Tursku okupile su se kako bi pomogle u vraćanju njihovih tijela.
Okolo se u zraku osjeti teški miris smrti. Aysha, njen suprug Nouman i njihova četverogodišnja unuka Elma jedini su preživjeli nakon što se šesterokatnica u kojoj su živjeli, srušila.
Aysha i Nouman izgubili su dvije kćeri, jednog sina i dvije unuke, a još uvijek traže tijelo svog zeta.
Porodica je prije osam godina pobjegla od građanskog rata u Siriji, nadajući se novom početku, sklonivši se u južni turski grad Antakya. Grad je sada u ruševinama, s više od polovice oštećenih zgrada.
Ime svake sirijske žrtve dovedene u Bab al-Hawa ispisano je plavom olovkom na vrećama za tijela, kako bi se osiguralo da se mogu identificirati kad se vrate kući, piše BBC.
“Pazite jedno na drugo. Shirin, draga moja, čuvaj svog brata i sestru i moje voljene unuke”, kaže Aysha dok kroz bijelu tkaninu ljubi tijelo svoje kćeri. Njezini se prsti zadržavaju na kamionu koji se počinje povlačiti, očito ga ne želeći pustiti.
Njen suprug brizne u plač pri pogledu na kamion koji prelazi granicu. “Zbogom dragi moji… Svi ćete otići kući… Bit ćete zajedno”, kaže Nouman mašući rukom u zavojima.
Tog jutra na granicu stiže još pet kamiona s tijelima Sirijaca izvađenih ispod ruševina. Neki su samo umotani u deke, umjesto u vreće za tijela.
Među ruševinama stana porodice Moarri u Antakyi, dva staklena nara savršeno netaknuta stoje na polici. Iznad stola još uvijek visi slika. Ostatak sobe se srušio.
Noseći prsluk visoke vidljivosti, Ali, koji je bio zaručen za Ayshinu srednju kćer, Viam, nastavlja pretraživati po ruševinama.
Pokazuje nam gdje je pronašao Viamino tijelo. Bili su zajedno četiri godine, ali je samo sedam dana prije potresa nagovorio njenog oca da prihvati zaruke. “Te smo noći još uvijek do kasno slali poruke jedno drugome na WhatsAppu. Nismo mogli spavati”, kaže. Oko 04:00 dobio je SMS poruku od Viama: “Jesi li budan? Imala sam čudnu noćnu moru”, napisala je.
Bili su usred video poziva kada se zemlja počela tresti.
“Upravo sam joj govorio da ne treba razmišljati o tom ružnom snu. A onda smo rekli jedno drugome da se volimo. Sjedila je na svom krevetu i tiho se smijala”, prisjeća se Ali, trudeći se da ne zaplače .
“Vidio sam je kako pokušava pobjeći, ali njen telefon je bio priključen na zid i to ju je usporilo. Tada se slika zamrznula. Ekran se zacrnio.”
Trener fitnessa koji ima iskustvo u borbenoj obuci s naoružanom opozicijom u Siriji, Ali se uspio zaštititi tako što je puzao ispod stola u svojoj sobi. “Kada je potres prestao, istrčao sam van. Cijelo naše susjedstvo je bilo razoreno.
“Ne mogu se sjetiti kako sam hodao do ulice u kojoj je ona živjela. Trebalo mi je duplo više vremena jer su sve ceste bile blokirane.”
Kad je došao do stambene zgrade, improvizirana akcija spašavanja koju su organizirali susjedi već je bila u toku. Pozvao je prijatelje da im se pridruže. Sati su prolazili, a službena pomoć nije stizala. Ali kaže da su on i njegovi prijatelji iz područja Sirije koje su sirijske vladine snage često bombardirale tokom rata, tako da su već prošli određenu obuku i iskustvo u potrazi i spašavanju. Sirijci moraju pomoći Sirijcima, dodaje.
Dio velikog područja sjeverozapadne Sirije pogođen potresom je pod kontrolom sirijske vlade. Drugi dio – odakle je porodica Moarri – drže naoružane skupine protivne predsjedniku Basharu al-Assadu.
Koordinacija operacija spašavanja i pomoći stoga je bila vrlo složena, uključujući više strana u sukobu, zemlje koje ih podupiru i međunarodne humanitarne organizacije. Ali je ogorčen prema međunarodnoj zajednici, rekavši da moćne zemlje igraju veće sukobe u Siriji i da sirijski narod zbog toga pati. “Cijeli svijet je došao pomoći Turskoj, i hvala Bogu da je Turska i sama jaka zemlja. Ali šta je sa Sirijom?”
“Ne želim govoriti o politici, ali s humanitarnog stajališta, nemamo struje, ni čiste vode, čak ni domove.” Dodao je: “Naše kuće je razorio rat, a sada i potres. Naravno, prihvaćamo ono što dolazi od Boga. Ali trebao bih reći svijetu: dosta je.”
Nakon osam dana potrage, Ali je pronašao tijelo svoje voljene Viam. Grlila je svog brata Mohammeda kada je umrla. Sada, sa skupinom od 15 sugrađana Sirijaca, Ali radi na pronalaženju drugih sirijskih porodica.
Prekriva ih sitna betonska prašina. Ima je posvuda – upada u oči, lice, kosu. Tokom prvih 10 dana nakon potresa više od 2306 tijela poslano je preko granice u Siriju, prema turskim vlastima.
Turska granična policija kaže da je to za njih bila golema operacija, koju je bilo teško koordinirati. Ponekad su spremni poslati tijela, ali ih druga strana nije spremna primiti. Ponekad je suprotno.
U vrijeme odlaska BBC-jeve ekipe nailaze na čovjeka kako grli tijelo svoje trosedmične bebe umotane u malu dekicu. On traži pomoć da odveze njeno tijelo natrag u njihov dom u dijelu pokrajine Idlib koji drži opozicija. Iskopao je svoju kćer iz ruševina, a zatim ju je doveo preko granice u Tursku na liječenje. Ali nije preživjela.
Porodica Moarri konačno je pronašla posljednju osobu koju su tražili – tijelo svog zeta – 10 dana nakon potresa.
Alija su upitali zašto sirijske izbjeglice šalju tijela svojih porodica u Siriju. “To je naš dom. To je mjesto kojem se još uvijek nadamo i vjerujemo da ćemo se jednog dana vratiti. Želimo da nas tamo čekaju naši voljeni.”