BiH

Užasavajuća priča Sarajlije o devastiranom zdravstvenom sistemu u KS: Dok se neko igrao Boga, moj otac je umro...

Sarajevski snimatelj Emir Džanan na svom Facebook profilu podijelio je priču od koje normalan čovjek ne može a da ne osjeti mučninu u želucu, frapantni primjer kako funkcionira zdravstveni sistem u Kantonu Sarajevo.

FOTO: AA
FOTO: AA

Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

“U februaru ove godine mom tati je dijagnosticiran hepatocelularni karcinom G1 i tad mu je indicirana terapija lijekom Sorafenib. Procedura da pacijent dobije lijek je, pazite sad ovo, da s Onkologije KCUS pošalju dokumentaciju u Federalni zavod zdravstvenog osiguranja, tj. na Fond solidarnosti koji je kao osnovan za ovakve pacijente i onda se početkom svakog mjeseca sastane jedna komisija i odlučuje ko će dobiti neki lijek, a ko neće.

U februaru ove godine mom tati je dijagnosticiran hepatocelularni karcinom G1 i tad mu je indicirana terapija lijekom…

Posted by Emir Dzanan on Monday, August 8, 2022

S Onkologije su odmah poslali dokumentaciju i već početkom marta je komisija zasjedala i odlučila da moj tata neće dobiti lijek. Zasjedala je i u aprilu i u maju i u junu i u julu i augustu, ali lijek nikada nije dobio. I tako, dok se neko igrao Boga i odlučivao ko zaslužuje da živi, a ko ne, moj tata je umro.

Mi, porodica smo u međuvremenu odlučili da nabavimo lijek, tj. da ga kupimo i našli smo jednu kutiju u apoteci Dina, koštala je 5.700 KM i trajala bi mu nepunih mjesec dana. Zahvaljujući mojim prijateljima, našli smo isti lijek po cijeni od 2.000 KM u Turskoj, ali nažalost, tata je već bio preslab i doktor je rekao da ne bi podnio terapiju.Nakon toga, naš zdravstveni sistem jednostavno pušta čovjeka da umre.

Pročitajte još

Tako je i bilo, umro je kući u 62. godini okružen porodicom.Ono s čime ne mogu da se pomirim je da čovjek koji je cijeli život radio i pošteno zaradio penziju nije dobio priliku da se bar pokuša liječiti. Ako neko želi da se bavi ratnim zaslugama, odradio je i to, od prvog do zadnjeg dana. U septembru 1992. je ranjen dok je izvlačio tijela svojih mrtvih saboraca u Azićima.

Nakon toga, Igman, Nišići, itd. itd., mada nikad to nije ni spomenuo negdje gdje bi imao pravo na bilo kakvu prednost ili povlasticu. Nije uopšte volio pričati o ratu. Boli me najviše što je sve ovo odrađeno “po zakonu”, bez ikakve i bilo čije odgovornosti.

Od doktora koji hladno propiše terapiju, gleda te u oči, a zna da je nećeš ni dočekati, ljudi koji sjede u toj komisiji i biraju čiji život je manje ili više vrijedan do kompletnog sistema i mafije koji ne da ne liječe nego profitiraju na bolesti i na kraju ubijaju svoje sugrađane.

Što se mog tate tiče, ostaje sjećanje na dobrog i hrabrog čovjeka koji je do zadnjeg trenutka u sebi imao onu dječiju razigranost kao na ovoj slici dok je 70-ih skakao po krovovima zgrada Koševskog Brda glumeći Supermana. Nažalost, ovdje bi i Supermana ubili”, stoji u objavi.

Prihvati notifikacije