Pisanje o FK Sarajevo po nepisanom pravilu znači i ponavljanje jednih te istih pojmova, rečenica, tema… kao što su na primjer vijesti koje više nikom nisu nove a koje kažu kako klub nema uspjeha, kako klub nema trenera, kako će Husref Musemić preuzeti klupu bordo kluba, pa kako neće. Pa hoće, pa neće… Pa možda ipak hoće.
Pa zatim imamo redovan sezonski raspad i novo sastavljanje stručnog štaba, rukovodstva, odlazak i dolazak direktora sumnjivog porijekla i namjera, pa zatim dolazak desetina pojačanja, imena za koje ovdašnji fudbalski svijet prvi put čuje, a onda već na kraju sezone odlazak istih.
I tako je to na Koševu već evo niz godina, ali se inteziviralo otkako je bosanska verzija Romana Abramovicha preuzela bordo diva.
Sad će oni „rektalni alpinisti“ među novinarima i navijačima bordo kluba (a sve ih je manje…) reći kako je gospodin Ismir Mirvić, bosansko-američki biznismen spasio klub od raspada, od dugovanja, od sunovrata u stilu Željezničara i borbe za opstanak. Kako je uložio i napravio najmoderniji sportski centar u BiH gdje se čak i naša propala fudbalska reprezentacija priprema. Kako se na Koševu nikad bolje nije živjelo. Kako je u klubu atmosfera toliko opuštena. Toliko „rileks“ da pored klupskih pehara možete pronaći i kiselo vrhnje za usput namazat ako vam se prigladni (tako kažu). Kako klub može angažovati kojeg god želi igrača ili trenera u BiH. I tako dalje, i tako dalje…
Klub kao fabrika
I to je manje više sve tačno. Ruku na srce, preživjelo je Sarajevo i gore dane, i bez milionskih ulagača, a pravilo rezultate. Mirvić zaista jeste uložio mnogo u klub. Sve to izgleda evropski oko Sarajeva iako su 2023, činjenica je, završili u minusu. I na početku je sve izgledalo solidno i na terenu. Ali samo na početku.
Šta je uslijedilo poslije? Ništa. To i jeste najgore od svega, na Koševu se više nije desilo ništa vrijedno pomena osim potpunog rezultatskog sunovrata kluba koji je uz sve milione uložene u kadar, i najbolje uslove za rad, nekako uspio da dođe na nivo, uz dužno poštovanje prema tim klubovima, Igmana, Posušja, Sloge, Zvijezde 09… A kako je to uspjelo FK Sarajevo objasniti je vrlo lako. Mirvić je dao novac, nije štedio i na tome mu treba odati priznanje, ali sada već svima jasno da je od Sarajeva napravio običnu fabriku za preprodaju igrača, klub bez vizije, ambicije, klub čiji navijači samo mogu sanjati o nekom trofeju za koje su već zaboravili kako uopšte i izgledaju.
Bunili su se navijači Sarajeva protiv direktorice Ajle Alimanovć od koje se klub na kraju javno oprostio i polovinom jula prošle godine na FB stranici objavio kako je saradnja s njom prekinuta, a onda se poslije na finansijskom izvještaju kluba pojavi njen potpis kao direktorice?! Pa su se sada opravdano u čaršiji pojavile priče kako Alimanović i dalje vedri i oblači u klubu. Navijači su bijesni zbog toga, opravdano.
Uporedili smo Mirvića sa sad već bivšim (na žalost tamošnjih navijača) gazdom Chelseaja Abramovichem, ali osim što je je razlika, naravno, u nivou fudbala i uloženom novcu različita, sve drugo je vrlo slično. Zapravo to je isto, samo što je ulaganje u Chelsea mnogo rizičniji posao od onog na Koševu gdje igrate u 50 puta slabijem prvenstvu. Ili bi barem tako trebalo biti. Za razliku od Mirvića Abramovich je pored ulaganja u klub doveo i prave ljude na pravo mjesto, a onda je krenulo sistematsko i tačno isplanirano stvaranje tima, s ljudima koji se razumiju u fudbal, baš kao što se i sam Roman razumije, a to je i dokazao svojim potezima. I šta se desilo – Plavci su pregazili i Englesku i Evropu.
Prozivka već 17. juna
Na drugom kraju Evrope, i Titovoj 38b ne zna se više ni ko pije ni ko plaća, unutar kluba vlada totalna truhlovina, a vrhunac svega je poigravanje sa živom legendom ovog kluba Husrefom Musemićem kojem su, po saznanjima naših iskusnih kolega novinara koji su dobro upućeni u dešavanja oko kluba, nudili mnogo manju platu od one koju je imao „pola čovjek-pola plan B“, Simon Rožman, i set od njegovih desetak saradnika, a dobra i emotivna ljudska duša od Musemića nije ni to čak željela nego ljude koje će imati oko sebe i koji neće dozvoliti da mu menadžeri kroje tim na terenu kako bi se pojedini igrači prodali za što veće pare.
Prozivka kluba je 17. juna, fudbaleri još ne znaju ko im je trener, o pojačanjima se i ne priča, a samo dan kasnije Sarajevo će saznati protivnika u Konferencijskoj ligi! Može li neozbiljnije od toga? U međuvremenu se pojavila vijest da se među kandidatima za trenera pojavilo i ime čovjeka koji je već sjedio na klupi Sarajeva – još jedne žive legende našeg fudbala Mehe Kodre, a šta će biti od ovog slučaja ostaje da se vidi.
Nije više bitno ni da li će na klupu sjesti Musemić, Kodro, Marinović, Uščuplić… taman da je to i Mourinho, gore će ih dočekati isto stanje (možda i gore) koje vlada u klubu u kojem bi se mogla snimiti pokoja epizoda nove sezone „Lud, zbunjen, normalan“ jer ovo što uprava kluba radi sa imenom FK Sarajevo je nadrealno i za svaku osudu, bruka i sramota, i što je najgore već sada se nazire jedna situacija u kojoj se Sarajevo ni naredne sezone neće boriti za titulu. Džaba Mirvićevi, Tanovi i ko zna čiji više milioni (kao da je više i bitno), džaba sve kada u klubu rade ljudi bez vizije, bez emocije prema grbu kluba, želje da se nešto napravi, ljudi bez trunke strpljenja i koji samo gledaju lični interes i ništa drugo.