Sadašnji trener na Grbavici je Edis Mulalić. I on ima more problema, a sa njima se nosi onako kako on zna i misli da je najbolje… A zna li najbolje za klub?
Promašeni ziceri fudbalskih amatera
Naime, iako Željo ove jeseni ima bolji skor nego lani, više osvojenih bodova nego nakon prvog dijela prošle sezone (uz utakmicu manje protiv Sarajeva), svi koji su pratili utakmice sarajevskih plavih složiće se da je moglo i moralo bolje.
Ali nećemo sad o stativama i prečkama, promašenim zicerima kojih je bilo previše, toliko da se ponaked čini da se radi o amaterima, a ne profesionalnim fudbalerima, i to onim najiskusnijim. Naravno, da su igrači najviše željeli da postignu gol, ostvare pobjedu, ali želja nije dovoljna. Treba znati…
Ali ćemo zato malo o Mulaliću. Ovo je njegov drugi mandat na klupi Željezničara. Uopšte nema loš skor, naprotiv, odličan ako ga poredimo sa nekim “stratezima” koji su posljednjih godina vodili ekipu. Ali Sablja, kako ga zovu navijači, nema osjećaj da je on najodgovorniji za rezultate koji su nekad loši, pa dobri.
Prvo je mjesecima tulio o tome kako rade bez plate ili za male novce, kako mu fali igrača, jer mu je igrački kadar mali i loš, pa bilo je tu i (objektivno) sudijskih grešaka na štetu Želje, pa ovo-ono…, ali je uvijek nedostajalo samokritike, kontrole, objektivne priče.
Nikada im ništa ne zmjera, a onda…
Tako, recimo, Mulalić u jednoj rečenici kaže kako stoji iza svojih igrača i nikada im ništa ne zamjera, a onda kaže: “Zna dobro sam Bender šta je uradio” (golman Josip Bender koji je krivac za primljeni gol protiv Posušja), ili na pitanje koliko mu treba pojačanja vikne: “Dosta!” Ne odaje baš da im trener vjeruje, zar ne.
Otkako je preuzeo tim, a to su već desetine utakmica iza njega, promijenio je formaciju u par navrata. Nikakvu ideju nije pokazao niti forsirao, a kamoli da je nešto “izmislio”, kako se to žargonski kaže. Uvijek isti, uvijek isto, i svi su ga brzo pročitali.
Uz to, želi se pokazati kao vojnik kluba, neko ko voli Želju više od sebe, kao da je to najvažnija kvalifikacija da se bude trener. Želi biti i najvrijedniji u stručnom štabu pa tako on i zagrijava ekipu prije utakmice, dok mu se pomoćnici sudaraju pored terena. A to niko od šefova stručnih štabova ne radi. Ili barem to još nismo vidjeli.
Vodi utakmice tako što toliko gestikulira pored terena, viče na svoje i protivničke igrače, sudije…, da bi, da su kod nas normalne utakmice, na svakoj dobio barem žuti, ako ne i bio isključen.
Poseban odnos je sa novinarima. Na svako pitanje, ali i konstataciju koje mu se ne sviđa, naljuti se, i onda se dijalog prebacuje na ličnu osnovu. Kada su ga pitali, na primjer, zašto neki igrač igra loše, odgovario bi: “Nazovi ga pa ga pitaj!”. Na konstataciju da se, na primer, ekipa loše brani, da lako prima, a teško zabija golove, odgovor bi bio, otprilike: “Koliko para, toliko muzike!”
“A, bil’ ti radio bez plate”?
Kada mu se u jednoj prilici zamjerilo kako previše kuka i potencira priču o parama i platama, a ne o igri tima i rezultatima, pitao je novinara “A, bil’ ti radio bez plate”? A kad smo ga pitali zašto onda on radi bez plate, ako je bez plate, i ne da otkaz, nije nam odgovorio.
A i znamo zašto nije. Jer…biti trener Željezničara je takva titula, pogotovo za one koji su poput Edisa “dijete Grbavice”, koja mnoge toliko ponese da više ne vladaju sobom, ne hodaju zemljom, već levitiraju zrakom. To sa sobom donosi takvu ličnu promociju, ali i stres, da se nije lako nositi s tim. I onda se dešava da si svako malo označen kao obični galamdžija, netaktični sagovornik i neko ko, objektivno, više šteti nego što dobroga napravi. Uostalom, dovoljno je samo posmatrati na šta liči Željina kluba pogotovo kad se igra neka važnija utamica. Pa to se ne zna ko pije a ko plaća, ko je trener, a ko fizioterapeut, ko savjetuje igrače, a ko protestvuje kod sudija. Opći kaos!
Mulaliću se ne može zanemariti energija, volja, želja pa čak i radna etika, ali bez ideje vodilje, trenerskog šmeka i prave sportske, takmičarske inteligencije, to ne daje rezultate. Ne može se dešavati, a dešava se stalno, da se igrači i po sat i više vremena zagrijavaju, a onda ne uđu u igru. Posebna je specijalnost poslati rezervne igrače na zagrijavanja u 42. ili 43. minutu prvog poluvremena… I onda se oni zagrijavaju još to malo do kraja prvog dijela, pa onda na poluvremenu, pa onda kad počne drugi dio, pa onda umjesto špica, u utakmici u kojoj Željo ganja rezultat, uđe zadnji vezni…
Vojnici su potrebni ali oni ne donose odluke, ne kreiraju, oni samo izvršavaju. A kreatori, umjetnici, stvaraoci…su nešto sasvim drugo.