Jedan od tih je i Smail Džuho, poznati brico sa Baščaršije, nekadašnji frizer šampion Jugoslavije koji je 80-ih godina osvajao nagrade po cijeloj Evropi.
Njegova priča je zanimljiva, jer je on ostao dosljedan sebi, ponosan na sve što jeste i baš takve Sarajevo voli. Širom otvorena vrata, smijeh, graja i puna radnja ljudi dočekali su na ulazu, a mjesto se brzo i za nas našlo.
Dok je šišao mušteriju govorio je o svom početku, nagradama i životu za Bosnainfo:
“Eh kad se sjetim, ja sam pod lampom u mom selu u Džuhama kod Ustiprače završio osam razreda snovne škole, nosio Brigittine slike, kačio na ogledalo, bila ona popularna, ja pubertetlija, da sam ja sanjao da ću jednog dana doći u njen grad, pa to je nevjerovatno. I tako išao život, nisam vjerovao da ću biti frizer, al upišem frizerski zanat u Goraždu, pa mi rekli ‘haj sine bićeš ko doktor, imat ćeš bijeli mantil’, a nisam znao da će mi sav život u makazama u proći.
Onda sam došao u Sarajevo, takmičenje, borba, Zadruga, život. Nakon što sam prošao sve edukacije, dolazim 1989. godine u Pariz u Brigittkin grad, pa to se ne može opisati uopšte. Preko 100 takmičara je bilo i proziva mene Smail Džuho, Jugoslavija. Ja to uvijek pričam, ja vrištim od plača, sjetim se svojih Džuha, ovaca, balege, stijena i kontam ja da znaju kakav im je seljačina došo u sred Pariza, pa to ti opisati ne mogu”, priča Džuho za Bosnainfo kroz smijeh i sjetu u pogledu.
Godine 1970. je krenuo na zanat, 1975. godine počeo raditi i kako kaže ne zna ni sam koliko već godina šiša.
“Nisam ja mislio doći iz Goražda u Sarajevo, ja volim Goražde, svi seljaci odoše u Sarajevu, reko ja neću. Završio ja zanat kod Arifa Hubijera, ma reko neću ja u Sarajevo, ali džaba sudbina. Dođe Šadić Nazif iz Vitkovića brico i kaže on meni bil’ ti išao u Sarajevo, reko ne bih. Kaže on meni ma čekaj, na Baščaršiji jedan moj, traži kalfu, ako odeš eto. A ja imao tada djevojku Zinetu, bilo je cura nakih, ali ona me zakopkala i ona je bila za Sarajevo, to je moja sadašnja supruga. I dođem ja, vidim broj Baščaršija 25. i ja uđem, a Pašaga ko Hilerovski, kosa uz glavu, brkovi, sijed, uh reko tersonja.
Al haj, šta ću sad, došao sam, i kaže on meni tada dat ću ti 300 hiljada platu, bit ćeš osiguran i stanovat ćeš kod hadžinice u Kozaračkoj ulici, crvenku ćeš plaćat. Imaš namještenu sobu s kupatilom. I kontam ja, ma ne mogu to propustit, prihvatim, poslije godinu dana moji seljaci navalili na šišanje, a on mi povećo platu na 400 hiljada tadašnjih, ali ja sam oro tada, samo sam radio. I onda sam se oženio, položio vozački, pa pređem u brijačku Zadrugu, to je bilo 79 godine 1. jula u Titovu ulicu.
Pašaga, allarahmetile, se tada naljutio na mene, ali Zadruga je bila institucija, tu su bili Mujić Muhamed, Šabić Meho, Hasib Hodžić, Enes Kirlić, Šaćir Čaplin, Mustafa Alibegović, Ibro Čaušević, ma hej, to su bili vrhunski frizeri, sve legende.
I uspio sam, upijao sam, učio sam i krenuo sam da se takmičim, bio sam prvak Jugoslavije u šišanju, jedini sam šampion, ovu diplomu nema niko. Polimac, hadžija naišao u mom selu u Džuhama i kaže hoće da stavi ploču gdje je šampion rođen, da ima pokazivat”, priča sa smijehom brico Smajo dok nam pokazuje diplomu okačenu na zidu.
Takmičio se u Evropi, šampion Jugoslavije, a bio je i prvak BiH
Sa makazama je obišao cijelu Evropu, kako kaže trebao je biti i u Tokiju 25. maja 1992. godine, ali kako tvrdi ne dade mu Karadžić.
“U Tokiju sam trebao biti na svjetskom prvenstvu, mislio sam dosta sam se takmičio, kontao sam ako odem još u Tokijo i da završim, ali nisam. Otišao sam poslije rata u Atinu, 1997. godine, pa 1999. godine u Pariz i 2000. godine u Berlin. Poslije rata sam postao šampion Bosne i Hercegovine. Dosta sam obišao zemalja, bilo je lijepo”, ističe Smajo.
Za sebe kaže da je ostvario sve što je mogao. Najdraže mu je što je bio u Parizu ali i na svetom mjestu Meki i Medini. “Gdje su mi veće emocije jedino bile nakon Pariza u životu, jeste kad sam došao do kabura Poslanika Muhammeda a.s., tu sam više plakao, vrištao sam.
Ali Pariz, pa to je nešto, to se ne može opisati, hej ja došao iz sela Džuhe, zadnja pošta u Ustiprači, ma hej…Onda me krenulo, nastavio sam po Evropi se takmičiti, Milano, Budimpešta, Beč, Dizeldorf, Roterdam, Cirih, ma ne mogu sve nabrojati, ali uvijek sam morao biti u prvih pet ili tri.
A poslije rata kada sam nastupao za Bosnu i Hercegovinu morao sam uvijek biti među prva tri i bio sam. A šta je meni bilo najbitnije, vidio sam da džaba mogu putovati po svijetu, klub sve plaća, plaćaju mi manekene, put, hotel, ma sve i isplatilo mi se itekako.
Da se nisam takmičio ne bi dalje od Visokog otišao. Pa koliko brica ima da nisu dalje od Visokog otišli, pa jel, nemaju kad, a meni je takmičenje sve donijelo”, priča legendarni Smajo za Bosnainfo.
Ističe kako mu je od svega najdraži trenutak kad je otvorio svoju radnju.
“Ali jedva sam čekao da se osamostalim i to je usliejedilo poslije rata, bio sam na Čobaniji sa Muhamedom jedno vrijeme, ja nisam mogao tutora da imam, mene šef kad pogleda, ja bi njega štocem opalio, ali izdržo sam sve i osamostalio se”, ističe Smajo jer je prošao edukaciju kakve danas nema, a sve kako bi postao majstor svog zanata.
Već je 10 godina u penziji i idalje je tražen, kako ističe, a njegove mušterije potvrđuju, najstariji je brico u Sarajevu što radi najduže u penziji. Smajo ima i dvije kćerke kojima nije dozvolio da budu frizerke, jer iako je jedan od najboljih u svom zanatu smatra kako je to težak posao i nije za svakoga.
“Ja sam mojim šćerima rekao ako mene pitate nemojte biti frizerke, ginekolog ni stomatolog, to su najgori poslovi. I eto poslušale su me, jedna je ekonomiju završila, druga filozofiju i rade hvala Bogu, a imam i unučad i nadam se da ni oni neće biti frizeri. Ja im nisam nikad dao makaze niti sam im dozvolio da idu sa mnom i uče ovaj zanat. E sad što, pa kad krenu u ovo nema nazad, a s ljudima treba umjet, ne može to svako”, ističe Smajo dok su mušterije pomalo u čudu, jer inače očevi zanat prenesu na svoju djecu, ali ne i brico Smajo, jer kako kaže kroz smijeh i s ponosom: “ma neka budu gospođe, a već jesu”.
Dok uporedo šiša mušteriju i govorio o svom životu, pitali smo bricu može li nam reći koga je od poznatih ličnosti šišao, a da je njemu bilo posebno zadovoljstvo?
“Nisam nikad gledao koga sam šišao, ljudi se vole hvalit šišao ovog onog, ma ja sam šišao cijeli grad. To je nemoguće nabrojati, bilo je glumaca, pjevača, političara, doktora, studenata, žena, djevojaka, ma hej, sad četvrtu generaciju šišam. Ništa mi nema draže kad šišam momka ili djevojku i oženi se ili uda na moju frizuru, još ako kasnije dovede i dijete svoje, pa onda mi je to najdraže. Ima porodica gdje sam šišao dedu, oca, sina, pa unuče, Bog te stvorio, sila je to…”, ističe Smajo za Bosnainfo.
“Ljudi ne obraćaju pažnju na estetiku, moda uništi frizure”
Svi koji su tražili edukacije za frizere i išli u frizersku školu na Drveniji čuli su za Smaila Džuhu.
“Predavao sam ja praksu na Drveniji jedno vrijeme i nisam mogao sve stići jer imam svoj salon, svoje mušterije, pa sam se zahvalio na saradnji, a rekli su tad kad sam ja otišao sa Drvenije da je nestalo frizera, da nema kvalitetnog kadra, nema ko da predaje. Evo imaju sad akademiju, nemaju oni pojma koga imaju u Sarajevu. Meni bi moj jedan čas trebali dobro plaćati, ne falim se, ali to je tako. Ljudi ne obraćaju pažnju na estetiku, moda uništi frizure. Bio sam nedavno na jednom seminaru i gledam ovog nakog frizera šta uradi modelu, htio sam ga pitati “je li ti taj tvoj model sada ljepši kad si ga ogulio ko krompir, ili prije šišanja”, ali eto nisam, morao sam ići.
Da bi neko bio frizer mora znati praviti frizure, kosa se mora oprati, pa oblikovati, fenirati i tako dalje, morate znati šta kome može lijepo stajati uz oblik glave, imaju pravila, da ti ne pričam. Ali mnogi ljudi, konkretno muškarci hoće samo šišanje, neće frizuru.
I evo haj nađi djevojku ili ženu sa uvojkom, da ima frizuru na glavi ili momak da ima frizuru u gradu, razumiješ, nema, to je sad samo za posebne prilike. Danas se traži šišanje, a ne frizura, ali ono vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu, ne može to.
Kod ženskih šišanja postoje šabloni, hiljadu puta da radiš istu frizuru radi se na isti potez. Kad sam predavao u školi morali su mi učenici znati nekoliko šablona šišanja, morali su znati kako se pravi paž, stepenasto šišanje, da ne govorim asimetrična šišanja, sve je to šablon, to se mora znati. Ja sam nekad plaćao 150 KM ulaz samo da skinem stepenasto šišanje na potkovicu! Kad bi ja sad postavio pitanje frizerima de mi ošišaj na potkovicu stepenasto šišanje, evo da vidimo, ma to je nauka bolan”, pojašnjava Smajo i nastavlja:
“Selmi Bajrami napravili punđu, a pjeva brzu pjesmu, ne ide to…”
“Šta utiče na frizuru, prvo oblik lica, visoko čelo, nisko čelo, trokutasto lice, izbačene jagodice, izbačene vilice, nos na krivo, pravilan nos, nos velik, okruglo lice, dugo lice, klempav i tako dalje, pa onda i stas i glas i zanimanje i ponašanje i garderoba, sve ti utiče na to, a ljudi to ne gledaju.
Evo ti primjer, Selma Bajrami pjeva brzu pjesmu, napravili joj punđu i obukli minjak, to ne ide. Kako ćeš sa punđom pjevati brzu pjesmu i to još u minjaku!? Ako je punđa onda ide haljina duga, elegantna, lagana pjesma, jedna sevdalinka, a za brzu pjesmu ide frizura da leti, puštena kosa. Nevjerovatno koji je to kontrast, to pokazuje da vrlo malo frizeri poznaju estetiku i da znaju savjetovati.
Ako je okrugla glava, onda ide neka visoka frizura, žena debela još joj raširi frizuru ona izgleda ko bure. Ako je žena debela mora imati visoku frizuru,ma joj, o estetici bi mogao pričati danima, realno pojedini veze nemaju. Ma zamisli ti to, gledam ja svašta, klempav čovjek, a ogulila ga, skroz ga ošišali, pa strašno.
Kaže moj rođak gleda u džamiji, svi zanijetili, spustili ruke, ovaj jedan drži ruke gore, a kad ja pogledam bolje, nisu gore ruke, ono mu uši. Vela havle, a ogulili ga, eto ti, ma nemaju frizeri pojma. Vjeruj mi, danas pudlice imaju bolje frizure od ljudi, eto ti, njih srede!”, priča Smajo dok se smijeh prolama radnjom.
Na pitanje da li je odbio raditi neku frizuru i kako su mušterije reagovale, tvrdi da ima takvih zahtjeva redovno.
“Bude situacija da ja odbijem raditi šišanje, prvo posavjetujem, kažem kako mislim da li je kvalitet kose za takav tretman kako mušterija zamisli. Bila je jedna djevojka skoro sa prelijepom dugom kosom, a hoće da se ošiša skroz nakratko, ti tu moraš biti psiholog i priča ona meni šta hoće, ali vidim da nije čvrsto odlučila da odsječe kosu. Reko haj ti djevojko dođi za dva dana, razmisli još, ako i dalje budeš htjela napravit ćemo tako. I došla stvarno ona za dva dana grli me, kaže Smajo hvala Bogu da sam te poslušala, ja bi sad plakala. Prokužio sam je da nije čvrsto odlučila, to je jako važno. Neko hoće neku frizuru, a nema glavu za to, treba biti realan.
Pazi ti to predsjednik države pa svjesno obrije glavu, profesor na fakultetu pa svjesno obrije glavu, hej, ma ja mu ne bi dao da dođe na fakultet”, kategoričan je Smajo.
Svaka životna priča ima nešto svoje, a zasigurno da bi se po brici Smaji mogao film snimiti, i malo je da se sve ispriča, a eto ideje za režisere da je razrade.
“Kako sam ušao u Sarajevo, najbolji ljudi grada su oko mene, divnih ljudi ovdje ima. Ali ja sam dijete sela Džuhe, ja volim moje”, priča veseli Smajo na kraju našeg razgovora uz lijepu želju na rastanku: “dobri te sretali, da si mi živa i zdrava”.