Tačnije, atraktivnu lokaciju zemljišta koje klub posjeduje.
Otkako je na Fudbalski klub prepisano ono što je bilo u zajedničkom vlastništvu sa Sportskim društvom, otada se na klub gleda kao na zlatnu koku čiji bi se pomoćni teren mogao iskoristiti za svašta nešto. Da li za jednu, dvije, pet zgrada s parkinzima, da li za stambeno-poslovni kompleks (čitaj shoping-centar, mall i šta sve ne…) više je nebitno.
I mijenjale su se uprave.
Prodavalo se da bi se opstalo
Od tada do danas imovina je dobila na vrijednosti izgradnjom istočne tribine, a kada su rezultati u pitanju, vrijedni pomena su samo oni iz 2015. kada je zarada bila dovoljna za nekoliko godina stabilnosti. Podsjetimo, Željo je tada izbacio Ferencvaroš, igrao sa Standardom, a u klupsku kasu slio se novac od prodaje Josipa Kvesića (200.000 eura), Rijada Bajića (400.000 eura), Amira Hadžiahmetovića (450.000) te procenat od prelaska Edina Džeke iz Manchester Cityja u Romu.
Poslije toga više se trošilo nego što se zarađivalo, a i kada bi se nešto čvaknulo, kao naprimjer prodaja Anela Šabanadžovića, ili poslije u jednom mahu Sipovića, Krpića i Sadikovića bilo je da se pokriju troškovi ili, još gore, tek da se preživi.
Za sve to vrijeme, kroz oblak koji se nadvio nad Grbavicom, promaljala se priča o tome ko li je bacio udicu, kome je namijenjen pomoćni teren da tu gradi svoju imperiju nauštrb Željine propasti…
Poštene namjere
Ipak, Željo nije propao! Premda mu je oteta prilika da se bori za titulu 2020. za vrijeme korone koja je stvorila dodatnu dubiozu, Željezničar se izvukao, ponajviše zahvaljući trenutnom vodstvu ljudi koji osim što su srčani (doskora utakmice gledali sa južne tribine) izuzetno su i sposobni, drčni te otporni na svakodnevne pritiske i podmetanja. I što je možda i najbitnije, a zbog čega ih pokatkad i sreća pogleda, došli su tu s poštenim namjerama.
Za dvije godine dug prema Poreskoj upravi FBiH, prema igračima i dobavljačima maltene je prepolovljen. Čeka se novac od transfera Amira Hadžiahmetovića u Bešiktaš pa da se finansijska situacija dodatno popravi. Sve to bez investitora kojeg se nestrpljivo iščekivalo.
Ono međutim oko čega se zapita svako ko iole logički razmišlja je zašto Želji treba ikakav investitor (godinama je u igri bio Eldin Diglisić koji je odustao zbog pravne zategnutosti) da bi kapitalizirao vlastitu imovinu, odnosno da bi postavio temelje kontinuirane samoodrživosti.
Kada je bila aktuelna priča oko Diglisića i njemačkog načina upravljanja klubom, ovome novinaru nekadašnji igrač i predsjednik kluba, inače renomirani ekonomista i član upravnog odbora jedne od banaka, Almir Gredić objasnio je kako je jedino moguće da Željo zadrži svoju imovinu, a da od nje ima nekakve koristi.
– Da se tom nekom čovjeku prostor na korištenje od naprimjer 20-30 godina za toliko i toliko novca. On napravi procjenu koliko može zaraditi i to više nije problem kluba hoće li on zaraditi išta ili utrostručiti dobit. Poenta je da to što se tu napravi ostaje Želji. Nakon 30 godina, taj prostor se daje se ponovo nekome na korištenje – sukus je njegovog objašnjenja.
Izrada idejnog projekta
I napokon, u Želji su shvatili da im zaista ne treba niko. Istina, zbog dugovanja i ne baš prevelike solventnosti nemoguće je da Željezničar kao klub kaže „eh, sad ćemo mi uložiti i napraviti sad tu naselje i bit će Željino“, ali prema saznanjima Bosnainfo, uprava je odlučila platiti izradu idejnog projekta koji bi uključivao nekoliko opcija za iznajmljivanje prostora u gabaritima Željine imovine (uključuje i okolnu šumu).
Dakle, na pomoćnom terenu bi bilo igrađeno NEŠTO. Šta, zavislo bi od onoga šta bi zainteresiranim ponuđačima i klubu bilo najisplativije, a radovi bi MORALI uključivati modernizaciju stadiona do 4. kategorije UEFA za šta je u ovim okolnostima najpotrebnije osigurati dovoljan broj parking mjesta.
Dvije su opcije.
Prva opcija: To što bi bilo tu izgrađeno ne bi bilo u vlasništvu ponuđača, već FK Željezničar! Klub bi zapravo, kao što nudi Santosu, Amoahu i ostalima na terenu priliku da se afirmišu i dalje rješavaju svoju egzistenciju, ponudio određenom privrednom subjektu prostor da dalje prihoduje u zamjenu za kontinuiranu naknadu.
– Ono što je za navijače najvažnije, je da ne bi ništa radili za kratkoročnu naknadu, da ova uprava uzme na račun odmah 50 miliona, recimo. Već bi napravili ugovor da se godišnje uplaćuje novac na račun. Pa ne bi onda bilo bitno je li na čelu ovaj, onaj ili neko peti, deseti. Sutra mi možemo otići, ali novi koji dođu imat će zagarantovane godišnje prihode. Nakon tog čina, klub ne bi zavisio od toga ko je personalno na njegovom čelu, nego izvoli, radi, osvajaj titule, stvaraj nove vrijednosti, imaš sve preduslove. Pa ako si majstor, svaka čast – otkriva nam jedan od članova najužeg rukovodstva kluba.
Druga opcija: Također ne podrazumijeva prodaju zemljišta, što je bezuvjetni uslov za bilo kakvu priču o bilo čemu, ali podrazumijeva suvlasništvo nad objektom, kluba i privrednog subjekta. U tom slučaju potencijalni investitor bi naprimjer uložio novac u zgradu, gdje bi trećina stanova bila u vlasništvu Želje, ili garažu od četiri etaže, gdje bi dvije bile Željine…
U svakom slučaju dva su cilja trenutne uprave koja je neuporedivo sposobnija od većine prethodnih. Prvi ne dozvoliti prodaju ili zaplijenu Željine imovine od strane PU FBiH (u nekoliko navrata izbjegnuta nevjerovatnim podvizima), a drugi stvoriti podlogu za dugoročnu samoodrživost kako ne bi svake godine klub preživljavao agoniju.