Sahadžijski zanat jedan je od rijetkih starih zanata koji još uvijek postoji na Baščaršiji i svjedoči narodnoj mudrosti da ‘dok je ljudi, mjerit će se i vrijeme’.
Prošetali smo starom jezgrom grada i u jednoj od najljepših ulica koja je u narodu nazvana Zlatarska zbog brojnih zlatarskih i filigranskih dućana, a zvanično je Gazi Husrev-begova, posjetili smo jednog sahadžiju.
Kerim Ždralović, među posljednjim je sahadžijama (urarima) na Baščaršiji i kako kaže ovim zanatom se bavi otkad zna za sebe.
“Od malih nogu sam bio uz oca i pratio kako on radi, a samostalno sam počeo u periodu uoči Olimpijade, nekad od 1984. godine. Faktički ništa u ovoj radnji nije promijenjeno, sve je ostalo isto kako je moj otac vodio, a ja u planu imam veliku promjenu da ubacim nove stvari”, govori Ždralović dok nam pokazuje knjigu “Urarski priručnik” koju mu je otac poklonio, a kupljena je davne 1976 godine i izuzetno je vrijedna za izučavanje ovog zanata.
Iako ima viziju razvoja posla i napretka, okolnosti mu ne idu u prilog. Odavno je ovaj stari zanat na udaru moderne tehnike u kojoj su „digitalci“ preuzeli „utrku“ sa mehaničkim mjeračima vremena.
“Ovaj zanat je jedan od najljepših gospodskih zanata, ali došli smo u takvu poziciju da se mi faktički borimo za opstanak. Gore je sada nego 1994. godine kada sam dolazio sa linije, sa Alipašina, sa Sokolja, sa Stupa, pješke ovdje da radim i pješke da se vratim. U ratu mi se nije desilo nikad da odem kući ‘kratkih rukava’, sad stvarno u nizu imam i sedam dana da niko ne dođe. Ovo što se sad dešava je katastrofa.
Imam preko 30 godina radnog iskustva i bilo gdje da odem u svijetu za ovaj posao je plata od 7.000 do 10.000 dolara. Ako sam ja sposoban da radim i do 70 godine svog života, pa ja nemam ovdje više šta da radim”, priča Ždralović emotivno za Bosnainfo.
Iako je svjestan da je teško uspjeti u poslu kojim se on bavi, kazao nam je kako ima poslovnu viziju i ideju koju bi volio da može realizovati u Sarajevu.
“Sam zanat je lijep, kreativan i produktivan, jer pored servisiranja, održavanja i prodavanja satova ukoliko unaprijedite svoju djelatnost možete čak fantazirati o nekoj maloj manufakturi da radite sa mladim ljudima da ih naučite poslu, da počnemo sa proizvodnjom naših vlastitih satova.
Možemo ih raditi u čeliku, plemenitom metalu, dakle može se napraviti uspjeh ne samo na polju zanata kao takvog, već biznisa. Ne moramo ništa novo involvirati, već čistom metodologijom rada, kako su ljudi u prošlosti radili da vi percepirate budući rad.
Za početak možemo početi sa do 20 ili 30 satova, da se vidi kako bi ljudi reagovali na takav jedan orginalan proizvod. Prije rata je bilo jako puno posla, ali izgubio je na svojoj vrijednosti zbog inflacije”, priča Ždralović.
Pitali smo urara da nam kaže iz njegovog iskustva kakvi su se satovi prije nosili, da li je iko imao orginalni Rolex i koji je to najskuplji sat koji mu je neko donio u radnju.
“Većina ljudi prije nije imala dobre satove, bili su Darvil, neki ruski satovi, Raketa, Vostok, Slava, Čajka, Poljot, Omikron, rijetko ko da je imao Sitizen, Seiko, poneko je imao i Omega sat, a to su vrhunski satovi. Rijetkost je bila da je neko uopšte imao Rolex u ono vrijeme dok je još moj otac bio živ”, ističe Ždralović i naglašava kako satovi koje on servisira mogu da rade do 10 godina bez kvara, ali poslije toga ulje se sasuši, uđe voda, pa i sam taj kontakt sa kožom, tako da vremenom dođe do toga da sat stane, onda ide održavanje.
Satovi za koje smatra da su jako kvalitetni su Omega i njihova cijena ide od 2.500 eura i više. Kazao nam je i kako je vrhunski sat Omega Koaksijal, ali je jako kompleksan i zahtjevan za servisiranje, a onaj koji ne zna rukovati istim upropastit će sat, a zamjena dijela sata može biti samo u tvornici izvršena.
Imao je priliku da vidi orginalni Rolex, Brightly, a o cijenama nije želio govoriti, jer kako kaže cijena tih satova se mijenja i zavisi u kojem trenutku se isti traže.
“Dolazio je jedan momak i donio je pravi Rolex, htio ga je prodati, ali ga ja nisam mogao kupiti”, tvrdi Ždralović za Bosnainfo.
U svom malom dućanu u ponudi ima određene satove kao i kaiševe za satove od prave kože, a rezervne dijelove za satove kako kaže nije jednostavno nabaviti.
“Dešavalo se da neko ostavi sat i da nikad više ne dođe po njega, a mehanički satovi koji su projektovani 1960. godine sve do 1990. godine mogu da preživi atomski udar. Vidjeli ste u Ukrajini, ako je neki grad napadnut bombama ako su to taktičke, termonuklearne, hidrogenske,a čovjek ima sat i udaljen je recimo 1500 metara od epicentra eksplozije, taj sat može da preživi taj šok, ti satovi mogu da se servisiraju i da radi 120 i 150 godina. Satovi koji su rađeni do 1990. godine, odgovorno tvrdim ti projektanti su imali u planu, da kad takav sat izađe iz tvornice može da preživi 2100. godinu”, tvrdi urar Ždralović.
Ogorčen je na kinesku robu za koju smatra da je veliki krivac za porast broja oboljelih od karcinoma.
“Ovo sad što radi Kina to se zove tehnološki škart i otpad, to je pravo smeće, taj sat može da radi maksimalno 10 godina, poslije toga taj sat iz zdravstvenih razloga mora da bude bačen. Svi satovi koji su proizvedeni u Kini uopšte nisu rađeni po standardima Švicarske, Amerike, Japana i posljednje EU, a ona je tu najgora. Ti satovi koji su rađeni u Kini koji se plasiraju po svijetu puni su nikla i kobalta 64, taj isti kobalt je radiaktivan materijal koji može da izazove karcinom i on je striktno zabranjen za upotrebu proizvodnje materijala u satovima.
Imate i u jednom od nedavnih intervjua sa Joe Bidenom gdje on otvoreno pokazuje sat na ruci gdje govori kako ima 100 % američki sat na ruci, dakle stavlja do znanja da ne nosi kineski sat. A zašto to kaže, jer ne želi da mu se podvali sat od kojeg čovjek može da oboli od karcinoma.
Imamo sada situaciju da se ljudi pojavljuju sa satom na ruci koji na slobodnom tržištu vrijedi 10 KM. Neka neko objasni kako se može napraviti sad za 10 KM? On ima kaiš, staklo, mašinicu, ima kutiju, poklopac, ključ, bateriju, dakle sve ima i još da pokaže tačno vrijeme. To je očito proizvod koji je napravljen potpuno nelegalno, imaju robovsku radnu snagu i idu da razore sve pred sobom.
Kao i u svakoj industriji vi morate imati određene zakone. Prije rata nije ovoliko bilo oboljelih od karcinoma, ja vam odgovorno kažem, odkako su se počeli plasirati proizvodi iz Kine na tržište došlo je do velikog porasta broja oboljelih”, ističe Ždralović i za kraj našeg razgovora poručuje kako je budućnost u vojnoj industriji, u mikro dronovima, ali i to ne u BiH, jer smo mi tehnički zaostali.
Uprkos brojnim problemima s kojim je ovaj sarajevski urar suočen, kao i mnogi majstori sahadžijskog zanata Kerim ističe kako se poseban majstorluk dokazuje u popravci mehaničkih satova, koji, u odnosu na „digitalce“, imaju poseban zvuk i emotivnu vrijednost.