Jedna majka se prisjetila da su granatiranja trajala tokom čitavog ljeta: „Bilo je perioda kad su borbe trajale svaki dan, 24 sata dnevno.”
„Čitava kuća se tresla. Sve tavanice u svakoj sobi bile su napukle.”
Od početka invaziju na Ukrajinu u februaru, granatiranje i prodori ruskih trupa i tenkova doveli su u narednim nedjeljama do okupacije Balaklije.
Zvaničnici kažu da su hiljade od 27.000 stanovnika pobjegle iz grada.
Ostali nisu imali načina ili volje da odu.
BBC je izveštavao o ruskim snagama koje su organizovale sobe za mučenje tokom okupacije dok su pokušavale da uguše podršku Ukrajini.
U augustu su okupacione proruske vlasti ponudile bjekstvo od borbi za lokalnu djecu.
Rekli su da će platiti da djeca odu u ljetnji kamp Medvežonok („Mali medvjed” na ruskom) na tri nedjelje u ruskom odmaralištu na Crnom moru u gradu Gelendžik.
Roditelji su imali izbor – da zadrže djecu na frontu ili da ih pošalju na teritoriju okupatora.
Više od 500 djece iz Balaklije i drugih delova regiona u augustu je pošlo na put.
U septembru, Ukrajina je pokrenula kontraofanzivu i za nekoliko dana oslobodila veći deo Harkovske oblasti, pa i Balakliju.
Ukrajinsko ministarstvo odbrane objavilo je snimak stanovnika kako slave, ali je brzo oslobođenje unijelo nervozu među roditelje.
Sad kad se granica teritorije pod kontrolom Rusije pomjerila, kako će vratiti djecu?
„Zabrinuli smo se. Kad je ukrajinska vojska ušla u grad, shvatili smo da će biti teško da nam se naša djeca vrate”, rekla je Natalija Sonkina, čija je dvanaestogodišnja kćerka u kampu.
Nijedan ruski niti ukrajinski zvaničnik nije ih kontaktirao u vezi sa njihovom djecom.
I osjećali su osudu drugih ljudi.
„Bilo je nemoguće izaći”, rekla je Ala Kamenova, čija je jedanaestogodišnja kćerka bila u kampu.
„Neki ljudi su saosjećali sa nama, ali su mnogi drugi vrijeđali, pitajući se kako je moguće poslati dijete u Rusiju.”
Kameneva je samo kratko govorila za BBC i odbila je da se pojavi pred kamerama.
Ona kaže da je to zbog neprijateljstva koje je osjećala u mjestu.
Harkovska oblast je historijski blisko povezana sa Rusijom.
Graniči se sa Rusijom i imala je čitave generacije ruske imigracije i kulturnog i političkog uticaja. Ovdje se naširoko govori ruski.
Rat je pojačao osjetljivost na privrženosti.
Gradonačelnik Balaklije je stao na stranu Rusije kad je počela okupacija. Za njega se govori da je sada prebjegao u Rusiju.
Oksana Bondar je trenutno vršiteljica dužnosti gradonačelnika.
U kancelariji prelistava spiskove sa imenima porodica koje su poslale djecu u Rusiju.
Djeca su pošla iz Balaklije, Izjuma, Kupjanska i drugih gradova i sela u Harkovu.
Bondar kaže da je isprva bila zaprepašćena da su roditelji „poslali vlastitu djecu”.
„Trebalo je da ti roditelji dvaput razmisle o slanju djece u zemlju agresora”, kaže ona.
„Kakav je to mentalni sklop da vam padne na pamet da pošaljete djecu tamo. Kakva ste vi to majka, ako pošaljete djecu tamo, dok bjesni rat, u zemlju koja želi da vas uništi? Lično, kao majka, ja to ne razumijem.”
Vršiteljicaa dužnosti gradonačelnika kaže da su mnogi stanovnici dočekali okupatora raširenih ruku.
„Ima mnogo ljudi koji su sanjali o ‘Ruskom miru’ („Ruski svijet” – potpuno rusko društvo i kultura, za razliku od civilizacije okrenute Zapadu). Oni su bili kolaboracionisti”, kaže Bondar.
Ali priznaje da su meštani bili izloženi jakom ruskom uticaju.
„Propaganda je ovdje bila veoma dobra, da će se ta djeca odmoriti u kampu”, rekla je ona.
Tako sam ga spasila
Nekoliko roditelja se žali da, kako su ruske snage ubrzano pristizale, nije bilo moguće otići.
„Nismo dobili nikakvu pomoć. Nije bilo autobusa za odlazak iz grada kad su Rusi stigli”, kaže Ana Lapina, majka četrnaestogodišnjeg Saše, koji je još u kampu.
A mnogi nisu mogli ni da priušte bijeg.
Ana u suzama opisuje kroz šta su prošli.
„Moja kćerka je provela pola ljeta u podrumu”, kaže ona. „Ne biste vjerovali.”
Ona kaže da je njena odluka da pošalje sina bila ispravna.
„Neka me osuđuju. Ako misle da sam kolaboracionistkinja, separatistkinja, neka me optuže. Ali ja sam živjela u mom rodnom mjestu i nisam željela nikuda da idem.”
„Mislim da sam time što sam ga poslala tokom borbi spasila dijete.”
Roditelji sa skromnim prihodima također nemaju sredstava da sada vrate djecu.
Roditelji mogu da pričaju sa djecom telefonom svaki dan.
A roditeljima su upravnici kampa rekli da samo oni lično mogu da dođu po svoju djecu.
Ne zna se koliko je tačno od 500 djece ostalo u Rusiji.
Procjenjuje se da su desetine, možda i više.
Direktoricaa kampa Medvežonok Irina Možarova nije željela da govori kad ju je kontaktirao BBC.
„Zašto bih rekla bilo šta”, kazala je ona.
„Ni mojoj djeci to nije potrebno. Ne želim ni da kakve informacije o ovoj djeci izađu u javnost.”
Ali ruski državni mediji su počeli sami da šalju poruke.
Državni mediji Rosija 24 i Vijesti TV prikazali su djecu srećnu na časovima i kako se igraju na obali Crnog mora.
Vijesti su javile da djeca ne žele da odu.
Svi roditelji sa kojima je razgovarao BBC kažu da se prema djeci ophode dobro.
Ana je rekla da je ovo prvi put da je njen sin vidio more i da uživa u njemu.
Ona je u stalnom kontaktu sa upravom kampa.
„Kažem im: ‘Samo ga nemojte učiti historiji'”, kaže Ana.
Ona smatra da, budući da je proživio rat, Saša ne bi povjerovao ni u kakvo iskrivljavanje historije Ukrajine, Rusije i njihove ukrštene prošlosti.
Ruske vlasti su sada premestile djecu u drugi kamp, dalje na sjever na obali Crnog mora, u Anapi.
Taj kamp je više prilagođen za život zimi.
Guverner Krasnodarske oblasti – gde se nalazi Anapa – rekao je da će ona tamo moći da žive neodređeno.
Roditelji koji odluče da ih vrate moraće dugo da putuju.
Nemoguće je kretati se zvaničnim putem između Ukrajine i Rusije, te roditelji moraju da putuju hiljadama kilometara, obično preko Baltika.
Pokušavaju da vas ubijede da ostanete
Ruske vlasti kažu da pokušavaju da obezbijede stalni boravak roditeljima tamo.
Jedna majka, koja je željela da ostane anonimna, govorila je za BBC iz Poljske, na povratku za Balakliju sa sinom tinejdžerom.
„Ruske vlasti pokušavaju da vas ubijede da ostanete. Kažu: ‘Bilo šta može da se desi u Ukrajini. Mislite o tome’.
„One obećavaju da će obezbijediti smještaj u pansionu, finansijsku pomoć, dokumentaciju i besplatnu hranu.”
A neki roditelji su spremni na to.
Jedan otac – koji je također želio da ostane anoniman – otišao je po kćerku.
Oni će ostati u Rusiji, ali, rekao je, samo dok Moskva ponovo ne okupira Balakliju.
„Čekamo da Rusija stigne u Balakliju”, kaže on. „I onda ćemo se smjesta vratiti.”
Vršiteljica dužnosti gradonačelnika u Balakliji Oksana Bandor i nekoliko roditelja rekli su da je desetak porodica pobjeglo u Rusiju čim se njena vojska povukla iz Harkova.
To podozrenje ometa povratak djece u Balakliju.
Ana, majka četrnaestogodišnjeg Saše, nije željela da se obrati policiji za pomoć iz straha da će biti optužena za kolaboraciju.
A postoji i presedan.
Ukrajinske specijalne službe sprovele su masovnu „filtraciju” kolaboracionista u danima poslije oslobođenja.
Bilo je, međutim, vrlo malo hapšenja.
Od 7.000 ljudi protiv kojih je pokrenuta istraga, samo je 16 završilo u pritvoru, mada postoje izvještaji o još hapšenja koja su se desila u međuvremenu.
Na hladnom jesenjem vazduhu na centralnom trgu u Balakliji, nekoliko stotina stanovnika stoji u redu za pomoć u hrani.
Njima je potrebna podrška ukrajinske države da bi preživeli.
Rat je u dijelovima istočne Ukrajine ostavio porodice i zajednice na samoj ivici preživljavanja.
* Neka imena u ovom tekstu su promeijenjena da bi se zaštitio identitet sagovornika