Remzija se tokom godina izgradio kao jedan od vodećih psihologa u sportu, radeći s mnogim sportistima i u sportskim klubovima. Bio je u FK Željezničar u dva navrata, u FK Sarajevo također… Jedino je nezgodno kada ste novinar što mnogo stvari koje vam povjeri ne mogu biti objavljene.
Šetić će u decembru održati edukacije za sve one koji se namjeravaju baviti sportskom psihologijom u životu, a to je bio povod da porazgovaramo o ovoj temi.
Po prvi put čini mi se imamo jednu edukaciju iz sportske psihologije. Kolika je ona uopće zastupljena u BIH, dešavaju li se određeni pomaci?
– Ranije su se dešavale neke edukacije, uglavnom su u BiH dolazile kolege iz okruženja. Ovo je prvi put da se održava jedna edukacija koju vodi neko iz BiH, i time pokušavam da razvijem jedan program edukacije koji će vremenom i razvojem biti prepoznat kao neophodan. Povremeno pojedini sportski savezi u okviru svojih edukacija imaju i teme iz sportske psihologije. Ja sam do sada imao angažmane za nekoliko sportskih saveza po tom pitanju, i imam i dogovorene neke nove koje će se dešavati u narednom periodu.
Jedan ste od rijetkih psihologa u BiH koji se bave sportskom psihologijom, je li to zbog slabe potražnje, malog broja psihologa ili jednostavno zbog smanjene svijesti o njenoj potrebi?
Mnogo je faktora koji utiču na potražnju i primjenu spoznaja sportske psihologije. Prvi faktor je razvijena svijest i znanje o primjeni psihologije u sportu. Danas kada govorimo o psihičkoj pripremi, to više nije samo primjena psihologije u sportu, to podrazumijeva primjenu mnoštva spoznaja koje dolaze iz psihologije, psihoterapije, neuroznanosti, fiziologije, itd.
Nažalost, moram reći da smo na jako niskom nivou po tom pitanju jer je kod nas na jako niskom nivou svijest rada na sebi. Drugi faktor je slaba potražnja zbog niske svijesti o važnosti tih faktora i veoma slabog ulaganja u sport. A, treći faktor je i mali broj psihologa koji se time bave, što je opet uslovljeno sa ovim prethodno rečenim. Bilo je kolega koji su počinjali da rade u ovom području, ali su odustajali.
Sad ono ključno pitanje: Koliko je psihologija bitna u sportu?
Psihička priprema je integrirani dio sportske pripreme i u sklopu provođenja tjelesne, tehničke i taktičke pripreme trebaju se uzeti u obzir i psihički faktori, uz to posebno se planiraju postupci za psihičku pripremu u okviru periodizacije sportske pripreme.
Nažalost, kod nas se često dio psihičke pripreme zanemari, odnosno nesvjesno se provode postupci koji su dio psihičke pripreme. Ti postupci često budu primjenjeni po principu osjećaja samog trenera, i ako upali dobro je. Npr. motivacija u sportu je neizostavni momenat i primjenu postupaka motivacije morate planirati tokom cijelog toka periodizacije priprema. Na motivaciju utiče mnogo faktora, npr. okolina. Stvaranje motivacione klime je od presudne važnosti. Da li ćemo se orijentisati na procese i izgradnju sportista i ekipe ili se orijentišemo samo na rezultat. Kod nas je fokus samo na rezultat, a time je fokus na EGO pojedinaca. Odnosno, bitno je da se pobjedi da bi se zadovoljio nečiji EGO, da bi se neko prikazao kao bitan. Kod nas to često nisu čak ni sami sportisti.
Brojni su primjeri u bh. sportu gdje su isključivo psihološki faktori dovodili do neuspjeha. Kako mijenjati kolektivni mentalitet?
Kolektivni način razmišljanja trebamo mijenjati na način da se više investira u sport. Ne na ovaj način finansiranja sporta sa malim grantovima i održavanjem nekih malih takmičenja koja imaju svrhu stvaranja profita lokalnim moćnicima.
Prvo, svi sportski savezi ako se žele razvijati, trebaju imati svoj centar za edukaciju i razvoj. Edukacije koje pripremaju trebaju biti prema potrebama trenera i sportaša, a ne po potrebama predavača. Treneri mogu puno toga naučiti u ovom području i primjenjivati i bez psihologa. Stvar je poticanja trenera na stalni rad na sebi i edukaciju, na otvaranje uma prema novim spoznajama, a ne zatvorenost i samodopadnost. To nas neće nigdje odvesti.
Zbog toga većina kvalitetnih trenera odlazi iz BiH i radi negdje u inostranstvu. Psiholog klubovima i savezima može pomoći u ovom dijelu razvoja resursa koje će koristiti, jer primjenu psihologije trebamo posmatrati kao put za stvaranje optimalne klime u kojoj će svi pojednici postići svoj optimum razvoja i time postići adekvatan rezultat.
Koja su vam najbolja iskustva iz rada sa sportistima.
Radio sam u FK Sarajevo i FK Željezničar, mislim da rad sa trenerima u nogometu i svim nogometašima sa kojima sam radio je bila fantastična prilika za učenje. Posebno bih izdvojio saradnju sa Husrefom Musemićem, Amarom Osimom. Tu je i niz trenera koji nisu u prvom planu ali sa kojima sam fantastično sarađivao i od kojih sam puno učio, poput Bakira Šerbe, Abdulaha Oruča, Dževada Šarića, Adija Adilovića, Nedima Čovića, Evelina Pipe, i drugih.
Ovaj rad shvatam kao proces učenja i pratim promjene koje se dešavaju kod mene i samog trenera i sportaša. Što se tiče sportskih rezultata, ako ćemo gledati medalje, sa ekipom FK Sarajeva osvojio sam jedno prvenstvo i kup, praktično i drugo prvenstvo, ali formalno ne. Jasmina Merdić i njen trener Elvedin Dubravac, prošle godine smo osvojili svjestsko srebro u kick boxingu, uz njih tu imam fantastične uspjehe Kanite Muminović, Marije Vujanović i Cvijetina Vujanović.
Ima nekoliko karatista sa kojima radim i koji se sada pripremaju za velika takmičenja, ne bih o njihovim imenima. Tu je još nekoliko fudbalera, tenisera, i drugih, ne bih pojedinačno da ih izdvajam. Uživanje u sportu je što u ovom radu veoma brzo vidite napredak, radujete se svakom boljem nastupu, svakoj pobjedi, svakoj promjeni. Pomažete ljudima da pomjeraju svoje granice, da otvore svoj um prema novim spoznajama. Mislim da je to najveća draž ovog posla, to nema veze sa medaljama.
Bili ste psiholog u FK Sarajevo, a kao član šampionske generacije sarađivali i sa Husrefom Musemićem. Kako vidite taj period posebno u odnosu na dešavanja iz posljednje polusezone?
Taj period je prije svega bio dobar jer se na jednom mjestu našlo puno kvallitetnih ljudi koji su uspjeli da kroz određeni period izvrše fantastičnu selekciju fudbalera, ali i ljudi koji su radili sa fudbalerima i u klubu. Svi problemi su se ekspresno rješavali, jasno se znalo kako i u kom pravcu treba djelovati, kada neke stvari treba zaustaviti, a kada ih treba pustiti. Saradnja sa Husrefom Musemićem je bila fantastična, i Husrefa Musemića jako poštujem kao našu fudbalsku legendu, uspješnog trenera, saradnika i naravno kao osobu.