Kolumne

Priča iz autobusa: "Hej bona, ma kad bi ti pričala dočekali bi sabah..."

Znam da će mi vožnja od nekoliko minuta trajati dugo, kao da se vozim po uskim gudurama kad dobijem pitanje: „Izvini, znaš li kad ima autobus?“. Ako vas zanima zašto, nastavite čitati tekst.

FOTO: BOSNAINFO
FOTO: BOSNAINFO
Ilustracija

Uvijek odgovorim „ne znam, valjda će uskoro i ja čekam“, al to pitaoca ne zanima, to je sasvim dovoljno da se otvori ko’ špajz pa da iznese sve što ima u svom životu i olakša sebi, da se osjeća da nije problem u njemu.

Bitna je jedna osoba koja će odgovoriti na pitanje i tek tako djelovati kao da sluša, jer očigledno psihologa ne mogu priuštiti.

I tako ja nerijetko ispadnem kao magnet za budale. No, ruku na srce bude tu i zanimljivih priča čijim nastavcima svjedočim ako ponovo u isto vrijeme dođem da čekam bus. Upuznam ja njih kroz te priče, a oni i ne znaju kako se zovem.

Ako slučajno krenem u 08:20 sati ujutro srest ću gospođu zbog koje mi je cijeli dan baksuzan. Vjerovali ili ne u svakom satu imate po jednu budalu na stanici (ja sam se osvjedočila) tako da je ona teza “kad je Bog raspoređivao budale po svijetu, nad Bosnom je pukla kesa”, za moj pojam jako tačna.

Žena koju srećem na stanici je od jutra nervozna, ljuta na sve i svakoga i upravo jednu njenu epizodu, preciznije djelić, jer je nemoguće sve prepričati, možete pročitati u nastavku.

„Sine vidiš li ti ovo, nema više reda, nema poštovanja. Prije rata sve je bilo bolje, a sad sve čekaj, autobus svaki dan, ma i kod djece sam na čekanju, a tek muž, ma đubre. Nemoj se udavati, kad ti ja kažem, ne treba ti to. To niko da pomogne, sve sama moram, idi plati račune, riješi ovo, riješi ono, skuhaj, operi… Evo vidi ove papire, ima dan cijeli da hodam i ganjam, misliš da je neko rekao hajde mama, nano gdje si da pomognem, ma jok. Ma samo kad mi pukne film, a oni misle da neće, ee vidjet će. A tek kod doktora, ima ova sestra jedna da vidiš ponašanja, ali šta ću, dijagnoze me stigle, moram…Hej bona, ma kad bi ti pričala dočekali bi sabah“, priča mi žena koju ne znam i ne razumijem tu njenu potrebu da mi se obraća i kontam evo autobusa, neću ja podne s tobom dočekati, kakv sabah, odo ja od nje, ali ne, ne da se ta, još je puštam da uđe prije mene kako bi ja vidjela gdje će zauzeti mjesto, da ja odem u drugi dio autobusa gdje ona nije.

Ali konta ta sve, pušta ona mene prije, a vozač koluta očima dok mi govorimo „ma hajte vi, neka sine de ti prva dok ja s kesama, ma nema veze, ma hajde…“ i uđemo konačno, a tu se priča tek zakuha.

Gospođa nastavlja i to sad nova žrtva – vozač: „Pa majstore šta je ovo svaki dan kasniš, sramota, nema reda više nikakvog, svi svugdje kasne, ne može se računati na prevoz“, a vozač odgovara: „imate uvijek drugu opciju i nabavite red vožnje“, a gospođa veli: „ e ti ćeš mi reći kako ću se i kad ću se voziti, svi ste vi muški isti, to pobralo svu pamet, hajde pusti kakvu muziku i nijedne, tvoje je da šutiš i voziš, kad te već čekamo daj muziku“, govori žena bez pardona dok je vozač ljutito ne prekine: „haj živa bila makni se od mene ili ćeš pješke nastaviti, ja ću ti sad ovdje nasred ulice otvorit vrata, obraćaš mi se ko’ da smo ovce čuvali, razguli bona, ti se našla, Bože sačuvaj“.

I na opšte čuđenje svih u autobusu žena ušuti privremeno dok nije zauzela poziciju, dakle čitavih 5 sekundi, a na moju žalost dođe kod mene i nastavi pričati, što je meni već alarm da trebam izaći stanicu ranije nego sam planirala.

Dok je ja uporno igorišem gledajući kroz prozor, njoj je svejedno, ona nastavlja priče koje se nepovezano nižu o vozaču, nekoj Zumri, Muvedeti, kćerkama, komšinici što joj stalno nešto traži, kao da samo ona ima hiljadu muka i niko više, no, jednom dedi je ipak prekipilo pa joj se iskrenu: „Hej ženo od kako si ušla smrklo mi se, gdje se gasiš je**ote, haj bona izađi ranije stanicu i prošetaj spasi nas sve od sebe, imamo i mi svi problema pa ne pričamo tako“.

Kako on zagalami ja se počnem smijati od muke što se tu nađoh i što mi pročita misli, ali izađem ja ranije, da ne prisustvujem više cirkusu u kojem se nađoh, da ne slušam budalu, a gospođa ostade da se raspravlja s gospodinom, jer sam se javio za diskusiju… I to se zove platiš da se patiš, vidiš da ima većih slučajeva od tebe, al’ onaj trenutak rahatluka kad izađem iz autobusa, to se zove ljepota…

Prihvati notifikacije