Niti je bila mlada, a posebno nije obilovala Željinom djecom. Da jeste Neriman Kočević, recimo, bi imao mnogo više minuta i Željo sigurno ne bi bio puno slabije plasiran nego što je tada bio. U jednoj utakmici, protiv Slobode, jedino Željino dijete bio je Dženis Beganović iz protivničkog tima.
Ali dobro, bilo je vidljivo da je sve to prilično tanko, bez potencijala, pa je trebalo “izvlačiti maksimum”. U eteru se često mogla čuti ta dobro poznata sintagma koja ne govori ni o čemu posebno, a maksimum je poslije nastavio izvlačiti čovjek koji to najbolje radi – Edis Mulalić.
Šta je ustvari maksimum? To da se igrači bore? Dobro, evo uzmemo li da je neko majstor za natjerati igrače da se bore, postoji li osim toga neka koncepcija, da se zna gdje ko treba, ili je samo to dovoljno. Da se bore. I u redu, ako ekipa nema kvalitet ništa joj ne preostaje neko da gine na terenu, no pitanje koje se nameće je da li je ova ekipa Želje zaista toliko loša…
Izvlačenje maksimuma je izlizana frazetina koja, ako ćemo realno i objektivno, na Grbavici više ne pije vode. Barem kada se igra s Leotarom i sličnim ekipama.
Od izvlačenja maksimuma bitnija je inteligencija, čitanje igre i kako da na najlakši način, skoro i da se ne umoriš, podvališ protivniku loptu i riješiš meč u tri poteza. Protiv Leotara sinoć ono ne može biti maksimum.
Nakon prve utakmice u novoj sezoni analiziraju se učinci pojedinaca, šta je moglo bolje, gdje se pogriješilo. Navijači su se naprosto zaželjeli utakmica i da gledaju Želju, pa je razumljivo što ih ne zanima to kakav je bio Leotar. Neloš ako posmatramo utakmicu u globalu, no sa svoja četiri teškaša u zadnjoj liniji i s ostalima koji nisu samo o svom golu razmišljali, trebinjski tim bio je zreo da za poraz, samo da je bilo malo više pameti i namazanosti. Ako pričamo o ekipi koja u svojim redovima ima Cocalića, Štilića i Santosa, čovjeka evidentno prebrzog za ostale saigrače (zamislite tog apsurda), to onda više nije priča kako Željo ima to što ima i kako je poenta izvući maksimum
Armin Hodžić, osvježenje za mozak
Vidjela se protiv Leotara ideja da se dugim loptama traže krila, i bilo je to OK, nalazila su se, ali u završnici – tanko. Sedad Subašić je morao čekati da mu se neko priključi, a odlični Brazilac Santos u nekoliko navrata se previše zalijetao. Beganović nije klasični egzekutor, borio se, grizao, ali bez gol šanse.
Sinoć je Želji bio potreban jedan igrač u ofanzivi koji pravi razliku i da dobije utakmicu. To je ona jedna karika koja Plavima nedostaje, tipa Sulejmana Krpića ili drugog, slavnijeg Armina Hodžića.
Osvježenje za mozak su bili Šehić i Hodžić koji je konačno zaigrao na svojoj prirodnoj poziciji. Dugo jedan Željin zadnji vezni nije bio u stanju pameću, varkom tijela, bez straha napraviti višak na tom dijelu terena. Nekada riskantno za oko sa tribine, ali je vrlo odvažno i sigurno Hodžić to radio.
Željo bi zapravo upravo trebao biti onakav kakav je sinoć bio Hodžić. Odvažan i hrabar, ali pritom i vrckav i lucidan.
Na osnovu čega je Zrinjski “apsolutni” favorit?
Kada već govorimo o stvarima o kojima priča trener Edis Mulalić, nikad se nikome iz Željezničara nakon prvog kola ne bi smjela desiti izjava da je u narednom kolu Zrinjski “apsolutni” favorit. U ovoj ligi protiv Želje barem ne bi trebao biti. Šta je Zrinjski, Real Madid? Koliko god je mostarski tim bio dominantan u prethodnoj sezoni, u drugom kolu reći da je neko protiv Željezničara apsolutni favorit odražava mentalitet nesvojstven Želji.
Kako tim koji u prvenstvu nije odigrao nijednu utakmicu, i ne znaš u kakvom su mu stanju igrači trenutno, hoće li biti umorni, ovakvi ili onakvi, iscijeđeni ili ne, može biti apsolutni favorit?
To, više nego što je pila naopako, govori o samopouzdanju i gardu koji nije napadački nego odbrambeni. I ako na nečemu treba raditi to je da se vrati Želji njegov mentalitet.