Piše: Arminka Helić za Time
Trideset godina nakon što je rat razorio zemlju, bosanski igrači su po prvi put stigli do nokaut faze turnira. Ipak, ovaj uspjeh sam po sebi ne objašnjava zašto su Bosanci od St. Louisa do Stockholma i Sarajeva do Sydneya toliko emotivno vezani za uspjeh reprezentacije. Gotovo preko noći, tim je postao simbol alternativne budućnosti za zemlju koja je i dalje opterećena nacionalističkom politikom.
U svakom smislu, ovo je tim koji, po svemu sudeći, ne bi trebao postojati. Godine 1995. više od 8.000 bosanskih muškaraca i dječaka ubijeno je tokom genocida u Srebrenici. Nekoliko igrača koji će ove sedmice nastupiti za Bosnu su djeca preživjelih tog genocida.
Drugi su djeca porodica koje su raseljene etničkim čišćenjem. Igrači poput Esmira Bajraktarevića pripadaju generaciji rođenoj u inostranstvu jer su njihovi roditelji pobjegli od nezamislivog nasilja i ponovo izgradili svoje živote u zemljama za koje nikada nisu očekivali da će ih zvati domom. Rođen u Wisconsinu od roditelja iz Srebrenice, Bajraktarević je govorio o tome da bosansku bolnu historiju nosi „u svojoj krvi“.
To se ogleda i u kulturi koja okružuje tim. Tekstovi nezvanične himne SP grupe Dubioza Kolektiv „I Am from Bosnia – Take Me to America“ su zarazni i duhoviti, ali i nose ton istine. Refrenski stih „Take me to the Golden Gate; I will assimilate“ odražava paradoks savremenog bosanskog identiteta. Dijaspora nastala ratom, paradoksalno, postala je jedna od najvećih nacionalnih snaga Bosne i Hercegovine. Mladići odrastali u Sjedinjenim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj i drugim zemljama odlučili su da predstavljaju zemlju koju su prvi put upoznali kroz porodične priče o boli i gubitku. Njihova posvećenost podsjetnik je da nacionalni identitet nije samo pitanje mjesta rođenja, već i pripadnosti.
Više od trideset godina politički život Bosne i Hercegovine organizovan je oko upravljanja etničkim razlikama. Dejtonski mirovni sporazum okončao je rat 1995. godine, ali je istovremeno ugradio etnicitet kao osnovni princip političkog sistema. Taj kompromis je osigurao mir. Međutim, vremenom je nagradio političare koji vlast traže na osnovu etničkog identiteta, a koji opstaju širenjem straha i podjela.
Nacionalni fudbalski tim funkcioniše po potpuno drugačijem principu. Niko ne dobija mjesto u timu zbog svoje etničke pripadnosti. Igrači se biraju zato što su najbolji. Mjesto se zaslužuje visokim performansama. Autoritet pripada selektoru Sergeju Barbarezu, bivšem reprezentativcu Bosne i Hercegovine, čiji je zadatak da izgradi najjači mogući tim, a ne da balansira suprotstavljene političke interese. Na terenu, Bosna i Hercegovina postaje ono što joj politika rijetko dozvoljava da bude: meritokratija.
Tim također predstavlja građanski ideal koji je uglavnom odsutan iz bosanske politike. On predstavlja jednu zemlju, a ne konkurentske konstitutivne narode i etničke grupe, što objašnjava zašto ima tako snažan odjek širom Bosne i u dijaspori.
Posmatrajući igrače – i euforične mase svih pozadina koje su ispunile ulice nakon kvalifikacija – ne može se a da se ne primijeti da su postigli nešto što politička elita Bosne još uvijek teško može da zamisli: viziju zemlje zasnovane na zajedničkoj svrsi.
Na terenu, igrači ne dodaju loptu saigraču zato što je Bošnjak musliman, pravoslavni Srbin ili katolički Hrvat. Oni dodaju onome ko je najbolje pozicioniran da postigne gol za svoju zemlju. To zvuči očigledno. U političkom sistemu organizovanom oko podjela, to je revolucionarno.
Izvještaji da su vlasti u nekim pretežno srpskim gradovima pokušale da obeshrabre ili ograniče javna gledanja i proslave uspjeha reprezentacije na Svjetskom prvenstvu su veoma znakoviti. Fudbalski tim koji može da ujedini građane predstavlja izazov političkom projektu zasnovanom na održavanju podjela.
Svaka spontana proslava pod zastavom Bosne i Hercegovine dovodi u pitanje osnovnu tvrdnju etnonacionalista: da narodi zemlje nemaju zajedničku budućnost. Ali kako je neko rekao, politika koja se boji radosti je duboko nesigurna.
Fudbal ne može riješiti ustavni zastoj u Bosni i Hercegovini. Ne može reformisati institucije, ojačati vladavinu prava niti zaustaviti odlazak mladih ljudi u inostranstvo u potrazi za prilikama. Bilo bi naivno misliti suprotno.
Ali može pokazati da meritokratija može pobijediti i da su građani jači kada se ujedine oko zajedničkog cilja nego bilo koji uski politički projekat.
Širom Bosne i njene dijaspore, djeca otkrivaju heroje čije najveće dostignuće nije samo pobjeda u fudbalskim utakmicama, već dokaz da talent ima veću vrijednost od identiteta i da liderstvo može ujedinjavati umjesto dijeliti. Ova generacija bosanskih fudbalera – Džeko, Lukić, Dedić, Vasilj i mnogi drugi – naslijedila je sjećanje na rat, ali ne i njegovu destruktivnu logiku.
Bez obzira na ishod na terenu, ovi igrači su već promijenili svoju zemlju. Ne zato što su stigli među posljednjih 32 na Svjetskom prvenstvu, već zato što su pokazali da budućnost Bosne ne mora biti zarobljena njenom prošlošću. Za devedeset minuta u isto vrijeme, ponudili su viziju Bosne i Hercegovine u kojoj meritokratija nadilazi podjele, povjerenje pobjeđuje strah, a zajednički građanski identitet ima prostor da se razvije.
To je više od fudbalske lekcije. To je politička. Neka ona prevlada.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.