Imali bi mi reprezentaciju i bez njega, ali činjenica da je projekat kojeg je on uspostavio i koji je rijedak primjer uspješnosti zasnovane isključivo na entuzijazmu, OKK Spars, iznjedrio pola reprezentacije sa prethodnog Eurobasketa. Atić, Gegić, Kamenjaš, Vrabac, Penava, Čampara.
– Tako je, šest od 12 igrača iz rostera igrala su nekada ili čak ponikla u Sparsu. Ali, nije to suština ove priče koja je završila našim ispadanjem u prvom krugu Eura, džaba meni moja satisfakcija zbog tih igrača kada nemamo apsolutno nikakav sistem – priča Selimović u razgovoru za Bosnainfo.
Kaže da je zdušno navijao za izabranike Adisa Bećiragića u svakoj utakmici, ali da je nekako očekivao epilog kakav je i bio.
– Prvo i osnovno, ne možeš otići na Evropsko prvenstvo sa 200.000 KM koje ti čak nisu ni uplatili. To je bruka i sramota. Kada znaš da tako funkcionišu stvari iluzorno je bilo šta očekivati i nečemu se nadati. Prolazak u drugi krug samo iz tog razloga bio je nemoguća misija, pa čak i da nismo imali grupu kakvu jesmo.
Dok sve i jedna naša reprezentacija koja se plasira na neko veliko takmičenje ne bude imala uslove dostojne čovjeka, da se ne mora pričati o tome gdje će se na pripreme, šta će igrači jesti, koliko će odigrati pripremenih utakmica… mi se ne smijemo nadati ničemu – priča Selimović i sjeća se situacije iz 2011.
– Dugo sam u tome, ali tada sam bio usko vezan uz reprezentaciju. Dobili smo dvije utakmice na Eurobasketu, ali onda kada ti najviše treba uzmu te Finci i Makedonci. Pa, u Sloveniji 2013., mi smo u Jesenicama savladali ovu Litvaniju od koje smo sada izgubili, i sa tri pobjede zbog koš-razlike ispadneš…
Mi smo uvijek na granici, uvijek fali bogda, ali ne zapitamo se da je ta bogda ustvari zbog svega onoga što nemamo da bi normalno otišli na prvenstvo kao i svaka druga reprezentacija. Dok se ne uspostavi sistem, napravi plan i počne raditi studiozno, uz obezbjeđene uslove koje država treba da osigura, uvijek će biti ovako – smatra Selimović.
Osim dobro poznatog javašluka koji tjera na improvizaciju, a koja nas dugoročno nikada nije dovela na zelenu granu, Selimović ističe još jedan problem, a vezan je za mentalitet.
– Previše se mi samozavaravamo, brzo nas ponese. Dobijemo Sloveniju i odmah izlazimo sa izjavama ko je svjetski prvak da i njega dobijemo. Polako, ne može to tako…
Selimovića ne nervira što se Spars u javnosti ne doživljava kao sportski kolektiv vrijedan priznanja i pored svih rezultata i igrača koje je izbacio. Atmosfera na Grbavici kada su igrali u dvorani “Goran Čengić” bila je tradicionalno divna. Sparsi su, možemo to komotno ustvrditi, bili ponos čitave općine Novo Sarajevo, davali su doprinos kvalitetnijem životu.
– Ne mogu se ja žaliti što ljudi više vole KK Bosna i što je ona prva u gradu, kada je to gigant s renomeom i tradicijom. Brend. Druga je stvar što ni Bosna, pa ni mi, ni Željezničar, Sarajevo, ostali klubovi nemamo podršku lokalne vlasti koju imaju klubovi u drugim državama. Ustvari, kakvim drugim državama, sarajevski klubovi imaju lošiju podršku nego klubovi iz drugih sredina u BiH. Istinska je sportska tragedija da Željo i Sarajevo nijedno nije dospjelo u kvalifikacije za evropska takmičenja. Što je rukometni i košarkaški klub u drugoj ligi… To je bruka za ovaj grad.
A, što se tiče finansiranja, koliko radiš toliko te ima. I Sparsi sutra da prestanu raditi, ne bi ih bilo. Ništa neće biti zauvijek niti se od prošlosti može živjeti. Ja bih iskreno volio da na tome počiva sistem, pa da postoje kriteriji prema kojima bi se izdvajao novac za vrhunski sport. Neko pravilo, pa onda kako radiš da tako i zaradiš.