Njena životna priča je nesvakidašnja za jednu ženu, ali upravo to je ono što je čini posebnom.
“Muž mi je tu igrao, poslije je bio trener. Kada je on umro mene su zvali da radim. Tako sam počela da radim. Nije mi bilo svekrvi i svekru drago, nije nikom bilo, ali ja sam morala da radim.”
Počela je da radi iz potrebe da svojoj djeci obezbijedi pristojan život, ali kasnije je to preraslo u veliku ljubav. Remza se o igračima brinula kao da im je druga majka.
“Čistila sam sve prostorije, prala odjeću za treninge, sušila, pripremala torbe za utakmice. Prije ih je bilo po 30, danas ih je dosta manje. Svaki je imao svoj dres i svoje kopačke, ja to perem i sušim, nekad je bilo teško kad nema vode.”
Uprkos teškim trenucima, ljubav prema klubu i igračima nije joj dozvolila da odustane od svega. Nerijetko je znala u obližnjem potoku prati dresove i kopačke. Čak je, radeći to, sa sobom vodila u svoje dvoje maloljetne djece. Bez obzira na takvu posvećenost umjesto nagrade ponekad je znala dobiti i tešku riječ.
“Bilo je osuđivanja. Kako du ja žensko raditi ovdje gdje su sve muškarci.Morala sam biti tu za vrijeme treninga i utakmica, a dolazila sam i kada god je bilo potrebno. Vremenom se uhodaš, nije bilo mašine ni vode, sve sam prala na ruke, ložila i otkuhavala u velikom loncu.”
Sve to za svoj tim. Uz njih je uvijek bila i nakon poraza i nakon pobjeda.
“To jednostavno voliš, to je neshvaljtivo. Ostarila sam a ne znam kako bi bila kod kuće a da znam da je dole utakmica. Tolike godine, nije bilo dana da nisam došla čak i kad sam bila bolesna. Nikad niko drugi umjesto mene nije došao raditi.”
Ljubav prema njenom klubu daje joj snagu se da im čak i u starosti pruža potpunu podršku, piše N1.