Na mojoj prvoj konferenciji za medije kao izbornik Hrvatske 2017. godine rekao sam da ću podnijeti ostavku ako se ne uspijemo kvalificirati za Svjetsko prvenstvo sljedeće godine. Upravo sam se tako osjećao. Bila su samo dva dana prije utakmice s Ukrajinom, posljednjoj u kvalifikacijskoj skupini.
Da smo izgubili tu utakmicu, ispali bismo. Ipak, vjerovao sam u sebe i vjerovao sam u kvalitetu moje momčadi. Želio sam pokazati igračima da sam tu za njih – ne zbog sebe, svojeg ugovora ili novca, već da im pomognem postići velike stvari za koje su sposobni.
Voditi reprezentaciju je najveća čast za svakog trenera, tako da mi novac i ugovori tada nisu bili važni. Samo sam se želio plasirati na Svjetsko prvenstvo, jer je ta generacija igrača zaslužila još jednu priliku za veliki rezultat na velikom natjecanju. Otvorenom komunikacijom i s puno razgovora s igračima, kolektivno i individualno, brzo smo stvorili pozitivnu atmosferu u reprezentativnom kampu.
Igrače je motivirao način na koji je Hrvatska izborila SP 1998.
U nogometu je normalno da se osjećate potišteno nakon nekih negativnih rezultata. Kad sam preuzeo reprezentaciju uoči Ukrajine (prethodnik Ante Čačić pobijedio je samo u jednoj od prethodne četiri kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo), osjećao sam da momčad treba malo optimizma, pozitivnog razmišljanja i samopouzdanja.
Pokušao sam pokazati igračima da sam istinski vjerovao u njih i da, ako pokažu za što su sposobni, mogu postići velike stvari. Dva dana kasnije, pobijedili smo Ukrajinu i završili na drugom mjestu u skupini te se plasirali u dodatne kvalifikacije. Nešto više od devet mjeseci kasnije, igrali smo u prvom finalu Svjetskog prvenstva u povijesti Hrvatske.
Pobjeda nad Ukrajinom u važnoj kvalifikacijskoj utakmici bila je posebno značajna za nas, jer je velika hrvatska momčad kasnih 1990-ih morala napraviti istu stvar kao dio svog puta do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. To je bio vrlo važan djelić motivacije za naše igrače – pogotovo one starije, koji se sjećaju 1998. i Svjetskog prvenstva.
Mnogi igrači u više su navrata rekli kako su oduvijek sanjali vratiti se u Hrvatsku s velikog natjecanja i doživjeti doček hrvatski navijača nakon sjajnih rezultata. Sjetili su se kako je to bilo 1998. kada su se reprezentativci vratili u Hrvatsku s broncom.
To im je dalo samopouzdanje da mala zemlja poput Hrvatske može dogurati daleko na velikom turniru, ali i motivaciju da i sami iskuse tako nešto. Iskoristili smo to u svoju korist. Uvijek sam im ponavljao, kao i medijima, da doista vjerujem kako ova grupa može napraviti nešto slično u Rusiji. Pokušao sam to usaditi i u glave igrača.
Problemi na pripremama
Naše pripreme ipak nisu bile jednostavne. Bilo je nekoliko negativnih medijskih naslova nakon što sam donio odluku kako neki igrači mogu ranije otići kući iz trening-kampa u SAD-u, tri mjeseca prije turnira. Shvatio sam da su naši igrači bili pod velikim pritiskom svojih klubova, koji im plaćaju velike novce da igraju dobro u velikim utakmicama.
Reprezentativna pauza u ožujku nije baš popularna među klubovima, pogotovo kada igrate prijateljske utakmice u vrijeme kada se klubovi natječu za naslove prvaka, plasmane u domaćim natjecanjima, ali i kada se igra nokaut faza Lige prvaka. Znao sam da naše putovanje u Ameriku nije idealno za mnoge naše zvijezde, pa sam želio biti fleksibilan i dopustiti nekima od njih da odu ranije.
Međutim, bilo nam je važno i da se počnemo pripremati za Svjetsko prvenstvo. Jasno, situacija nije bila sjajna kada su neki od naših ključnih igrača propustili drugu utakmicu te turneje kako bi se vratili u klubove. Ali opet, komunikacija je vrlo važna. Pokušao sam iskoristiti našu kasniju dobru igru u toj drugoj utakmici, protiv Meksika, da pošaljem poruku kako nitko nije nezamjenjiv. Imali smo još igrača koji su mogli uskočiti u prvu momčad.
Na kraju je sve ispalo dobro. Dok god smo imali dobru komunikaciju i dok god je postojalo razumijevanje kako su sve moje odluke donesene za dobrobit momčadi, a ne bilo kojeg pojedinca, nisam očekivao veće probleme.
Atmosfera u reprezentaciji je prioritet
Srećom, atmosfera je u hrvatskoj reprezentaciji uvijek dobra. Naravno, loši rezultati mogu utjecati na to, kao što je bilo u toj kvalifikacijskoj kampanji. Naši se igrači, doduše, općenito zaista dobro međusobno slažu. Mi smo mala zemlja i većina naših igrača poznaje se od malih nogu. Mnogi od njih karijeru su započeli u istim klubovima.
Igrati za reprezentaciju uvijek je velika čast, tako da smo rijetko imali problema s ponašanjem. Lakše je izgraditi dobru atmosferu kada igrači vole provoditi vrijeme jedni s drugima. Kad tražimo trening-kampove, uvijek gledamo da momčadi osiguramo dobru sobu za igre gdje mogu provoditi vrijeme jedni s drugima – igrajući pikado, stolni tenis, stolni nogomet i druge igre.
Također se trudimo treninge učiniti zabavnima kad god možemo. Posebno im se svidjelo na treninzima igrati utakmice “mladi protiv starih” – uvijek su to bile vrlo kompetitivne i zanimljive igre koje donose puno dobre kemije među igračima.