– Jedna od najpotresnijih, najljepših i najherojskijih fotografija koju sam vidjela. Na njoj prelijepa gospođa Fikreta i doktor Edo Jaganjac. Otkad sam u Pragu, imam misao da zapišem ponešto o pojedinim ljudima ovdje, da se nađe, da ostane, da svjedoči. Za njega je dovoljno izgovoriti njegovo časno ime i prezime. Kad dolaziš u Prag, sve što znaš jeste da postoje Edo i Veso. Svi to znaju. Jedan Edo i jedan Veso. Nerazdvojni kao češki „A je to“, samo bez rušenja na kraju. Oni samo grade i stvaraju. Mostove, radosti, ljude. Istinski ambasadori naše zemlje. Drugovao je s njima i predsjednik Havel. O Vesi, velikome, drugom prilikom. Koliko su obojica dobra uradila, malo su sve riječi ovoga svijeta.
Dr. Edib Edo Jaganjac rođen je u Sarajevu 1957. Bik, dakako, rođen na moj datum. Tijekom opsade Sarajeva radio je kao hirurg u herojskoj Vojnoj bolnici. Jedan od osnivača Udruženja građana Lastavica iz Praga, gdje danas živi i radi kao jedan od najcijenjenijih kirurga u praškoj Univerzitetskoj bolnici Motol. O svojim iskustvima rada u Vojnoj bolnici tijekom sarajevske opsade i jednom nevjerovatnom slučaju petogodišnje djevojčice Irme Hadžimuratović, koja je ranjena u granatiranju Alipašinog polja u ljeto 1993. godine, kada joj je poginula majka napisao je potresnu knjigu „Sarajevska princeza“. Knjiga je 2015. bila najprodavanija knjiga u Češkoj Republici.
Na zidu njegove liječničke sobe, fotografija dr. Abdulaha Nakaša, reći će Edo, za njih je bio samo Nale, „najbolji hirurg i najbolji čovjek na svijetu“. Razmišljam kako li je bilo ljudima koji su imali privilegiju da ih za života znaju obojicu. Kad je meni ovakav smiraj sama spoznaja da negdje u Pragu živi doktor Edo. Bio je na mojoj prvoj onkološkoj kontroli sa mnom i Goranom. Njegov osmijeh vas čuva od ponora straha. Nema trenutka kad on nije nasmijan, a znaš kako se smije…kako se rijetko tko danas smije, srcem i cijelim licem. Zapravo cijelim bićem. Njegovo strpljenje za mene je čudesno, njegova želja da mi pomogne u prilagodbi, ili kad ga tek na početku pandemije pitam gomile glupih pitanja tipa – kad je čovjek na respiratoru i umire, osjeti li bol ili nije svjestan?
Nije bilo situacije koju smo u Ambasadi trebali kroz izazovne mjesece s korona virusom, a da je nije riješio za par sekundi od poziva. Bezbroj je kulturnih manifestacija koje su uradili s Lastavicom kroz sve ove godine, a prednjače ona humana, pa je tako zadnjih deset godina postala tradicija da ugoste jedno SOS dječje selo s područja cijele bivše Jugoslavije preko ljeta, gdje djeca dožive nezaboravnu prašku avanturu sa svojim sjajnim domaćinima. Naši ljudi ovdje ne pitaju za ime, nacionalnost i porijeklo. Našim ljudima ovdje svaka nacionalna podjela je uvreda zdravom razumu.
Ponosna sam što je baš mene, iz nekog razloga, zapalo da dođem u Češku i upoznam ih. Nemojte nikada zaboraviti ime doktora Ede Jaganjca, jednog od heroja naših života.