Ono što je malo poznato je da je Bišćević živio u svojoj kući pored stadiona Grbavica četiri mjeseca nakon okupacije.
– Bilo je ljudi koji su iz moga komšiluka odlazili već nakon 1. marta. Mi koji smo ostali tu pored Željinog stadiona, ulice Kupreška, Hercegovačka nismo imali nikakvih ekscesa, pazili smo se, družili, ali već nakon 5. aprila bilo je jasno da od zajedništva nema ništa, od trenutka kada je napadnuta MUP-ova škola na Vracama.
Dotad su nas čuvale kao nekakve specijalne jedinice, ali, iskreno, vidio sam odmah da je to „tanko“.
Ja sam tog 5. aprila koji se smatra početkom opsade bio u porodičnoj kući dakle tu pored Željinog stadiona i znam da sje Željo trebao igrati s Radom, ali je utakmica odgođena, nikada zapravo nije ni odigrana zbog puškaranja. To je bilo 200-300 metara udaljeno od naše kuće. Poslije napada na školu MUP-a bilo je svima jasno gdje smo i šta smo – ispričao je Biščević svojevremeno ovom novinaru Bosnainfo.
Četiri mjeseca proveo je zapravo na prvoj liniji.
– Što se tiče svakodnevnice, od 5. aprila bilo je iole mirno do 2. maja kada su se ukopali tu oko stadiona.
Nakon 5. neke komšije su uspjele izaći s Grbavice prema Trgu Heroja, Hrasnom, mi smo ostali do 22. avgusta. Ljudi koji su nam pomogli da preživimo bili su Nevenka Radović i Cicko Prović koji će do kraja moga života biti dio moje porodice iako nismo krvno vezani. Oni su činili sve da se mi osjećamo sigurno i nisu na Grbavici samo oni bili takvi. Mnogi ljudi su se žrtvovali za svoje komšije pa čak i veću torturu preživljavali jer su pomagali komšijama nesrpske nacionalnosti, ponašali se ljudski i moralno. Bili su tu i fratri.
Možda je bila sreća što smo mi zaista bili na prvoj liniji pa su pljačkaši i zločinci rjeđe tu dolazili, ali je bilo slučajeva, koje sam gledao vlastitim očima, odvođenja, maltretiranja, pljačkanja…
Do 22. moja porodica ništa nije imala, nikakva tu humanitarna pomoć nije dospijevala i preživjeli smo zahvaljujući Nevenki i Cicku. To su neke stvari koje se ne mogu zaboraviti i ako treba šta potencirati onda je to to. Mi smo bili na Grbavici do 22. avgusta kada smo krenuli u razmjenu. To isto ne znam kako se uopće desilo, otac i ja smo krenuli prema mostu kod Bristola, ne znam da li smo ikoga sreli na tom putu.
Mogli su nas upucati i sa naše strane… Kasnije nam se mama pridružila. Bilo je oko tri popodne, usred bijela dana i pamtim da se snažno pucalo oko elektroprivrede. Preko mosta smo se držali desnom rukom za špagu, a u lijevoj smo imali po jednu torbu. To je bilo sve što smo ponijeli sa sobom – ispovjest je Bulenda Biščevića.