Ivica Dačić i Boris Tadić sjedili su u prvom redu, a tokom govora su i zaplakali.
Podršku porodici na komemoraciji pružili su brojni prijatelji, kolege i bivši košarkaši Partizana. Da bi odali počast legendi, u Skupštini grada okupile su se prave sportske veličine – Željko Obradović, Saša Đorđević, Predrag Danilović, Moka Slavnić, Dejan Tomašević, Nemanja Vidić…
Tu su Željko Paspalj i Vanja Marinković, kao i Ostoja Mijailović. Pored njih, prisustvovale su i druge poznate ličnosti, među kojima su glumac Zoran Cvijanović, Boris Tadić, Ivica Dačić, Rasim Ljajić i Bogoljub Karić.
Prijatelj legendarnog trenera održao potresan govor
Na komemoraciji Duška Vujoševića, koja se održava u Skupštini grada Beograda, potresan govor je održao pjesnik Sinan Gudžević i prijatelj legendarnog trenera, prenosi Blic.
– Bez Duška Vujoševića se Partizan ne može ni zamisliti. Ovdje sam po želji Duletove porodice. Vidimo kako već sedam dana pripadnici nacije Partizana žali Duška Vujoševića…. Duško Vujošević je izjavio više puta da je po nacionalnosti on Partizanovac.
– Duška sam poznavao 40 godina ravno. Sa njim me je upoznao u restoranu Zagreb partizanovac Božo Koprivica. To je bilo za vrijeme Jugoslavije, dok je Duško još živio sa roditeljima i sestrom Natašom u Zemunu. U tri sedmice marta i aprila ove godine, smrt nemilosna izvršiteljica izješe po vremenu vrijeme, odnijela je i Boža i Duška. Partizana su pune knjige Boža Koprivice, a bez Duška se ne može ni zamisliti. Kakav dobro obavljen posao smrti, kakav uspjeh, srušiti takvu tvrđavu. Od Duška sam saznao za smrt Božovu, a nakon komemoracije stigla je vijest o Duletovoj smrti. Ovdje sam po želji Duletove porodice. Jutros mi se čini da je vrijeme od kako se znam sa Duškom, prošlo dlanom o dlan. O smrti kažemo da znamo sve, ali nas uvijek iznenadi. Vidimo već sedam dana kako pripadnici nacije Partizanovaca, žale Duška Vujoševića, ako takvih ima da ne znaju, on je više puta izjavio da je on po nacionalnosti Partizanovac. Njemu koji im je priredio više radosti nego svi prije njega i poslije njega. I strukture košarkaškog i drugih klubova su se priključili tome žaljenju. Narodna žalost je dobra riječ, iako ona nije proglašena. Duško je za mnogo ljudi bio narodna radost, pa je i žalost za njime narodna. “Svako je žalan i bolan kada mu umre neko od bližnjih, ali smrt žali i grad”. Rođen je u Titogradu, majka Vukica, otac Nikola, roditelji su Crnogorci. Sele se u Beograd, otac ekonomista, majka službenica. Dule u Beogradu krenuo u osnovnu školu na Dušanovcu. Počeo studirati na Pravnom fakultetu, a paralelno se upisao na trenersku školu. Završio ju je, a fakultet nastavio. Kada je postao prvi trener Partizana imao je 27 godina. Osvojio je prvo prvenstvo 1987. godine, dvije godine kasnije upoznaje Anu, buduću suprugu.
Iz Partizana će Duško otići u Italiju, Španiju, Francusku, jednu sezonu trenira i Zvezdu, poslije se vraća u Partizan i čini ono što ga čini najvećim. Uglavnom je klub pomagao treneru da postane bolji, da se proslavi. To je uobičajen princip napretka. Ali ima trenera koji su više dali Partizanu, u fudbalu Ile Špic, Stjepan Bobek… Duško je zahtijevao da se igrači usavršavaju vježbanjem, bio je nepopustljiv. Vježbom se i papagaj nauči da govori, rekao mi je jednom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.