Bio je opremljen sa 27 prilagođenih mašina na kojima su Zanderovi pacijenti vježbali. Zander je tvrdio da njegove terapeutske mašine mogu ispraviti niz fizičkih nedostataka, oštećenja i oboljenja izazvanih nesrećama pri rođenju ili teškim radom.
Iako nam danas izgledaju kao instrumenti za mučenje, Zanderove sprave za vježbanje smatrane su sofisticiranim i visokotehnološkim, piše 24sedam.
Zander je tvrdio da ključ zdravlja nije naporna akrobacija već “progresivni napor” – kontrolisano, sistematsko angažovanje mišića tijela kako bi se izgradila snaga.
Ubrzo nakon što je 1864. godine postao licencirani doktor, Zander je svoje ideje sproveo u praksu u lokalnoj štokholmskoj školi tako što je postavio prototip mašina za terapiju za učenike.
Njegove mašine su koristile tegove i poluge koje su se mogle povlačiti i pomjerati da bi prilagodile otpor kako bi odgovarale snazi svakog pojedinca.
Drugi set tegova i poluga kompenzovao je težinu tijela ili udova korisnika. Za one sa paralizom ili ekstremnom slabošću, motorizovane mašine su sprječile atrofiranje pogođenih mišića.
Nakon što je primijetio značajno poboljšanje u snazi i zdravlju vježbača u stokholmskoj školi, Zander je otvorio Medicinsko-mehanički institut u Štokholmu kako bi promovisao svoje mašine.
U početku su doktori bili skeptični prema tvrdnjama o novoj terapiji, ali poslije dokaza poboljšanja stanja pacijenata, sve veći broj praktičara širom svijeta počeo je da podržava Zanderovu terapiju, omogućavajući mu da otvori drugi Zander institut u Londonu.
Zanderove mašine postale su senzacija na međunarodnoj izložbi 1876. godine u Filadelfiji, donijevši mu nagradu za najbolji mehanički dizajn.
Brza mehanizacija koju je donijela industrijalizacija u drugoj polovini 19. vijeka dovela je do povećanja broja kancelarijskih radnika, a Zander je počeo da plasira svoje mašine ovoj brzorastućoj američkoj poslovnoj klasi.
Njegove mašine su nudile, objasnio je Zander američkoj publici, “prevenciju protiv šteta izazvanih izolacijom u kancelariji”.
Do kraja vijeka, njegove mašine su se mogle naći u banjama širom zemlje, kao i u privatnim institutima kao što je onaj koji je Zander postavio u blizini Central parka u New York.
Pristup ovim zdravstvenim mašinama bio je znak statusa koji je odražavao nečiji ležeran način života i oslobađanje od fizičkog rada.
Nakon Zanderove smrti 1920. godine, njegove mašine i njegov doprinos fizikalnoj terapiji su u suštini bili zaboravljeni, sve dok ove radikalne ideje nisu ponovo otkrivene u posljednjim decenijama 20. vijeka.
Njegove revolucionarne ideje ponovo dobijaju pažnju i poštovanje koje su zaslužile.