Pljačke, ubojstva i palež na koji vatrogasci ne reagiraju ako ih ne prati policija svakodnevica su ovog iseljeničkog geta u kojem se rodio i odrastao sin Šefika i Julke. 40 godina poslije junior lokalnog Balkana, dijete roditelja iz bosanske Bijeljine i hrvatskog Prkosa, na transferima, odštetama i plaćama okrenuo je par stotina miliona eura.
Nije se činilo da će dijete geta i disfunkcionalne porodice dogurati do toga i statusa zvijezde Ajaxa, Juventusa, Intera, Barcelone, PSG-a i Milana, ali Ibra ne samo da ne zaboravlja odakle je potekao nego to stalno ističe. Pa tako i u drugoj autobiografiji, nazvanoj Adrenalina, otkriva potresne priče od najranijeg djetinjstva do tinejdžerskih dana.
“Kao dijete sam uvijek patio, još otkako sam rođen. Odmah nakon što sam došao na svijet, bolničarki sam ispao na pod s metra visine… U školi sam bio drugačiji od svih. Svi su bili plavokosi, lijepi, zgodni, svijetlih očiju, puti i kose i skladnog nosa, a ja crn i nosat…
“Pričao sam i hodao drugačije od njih. Njihovi roditelji su pisali peticije da me izbace iz ekipe. Uvijek su me mrzili… Moji saigrači nosili su brendiranu, dizajnersku odjeću, a ja nisam imao ni čarape, samo štucne, i zbog toga su mi se rugali. Ispočetka sam na sve ovo reagirao loše, ali sam izolacijom naučio patnju i mržnju pretvoriti u snagu.”
Zlatan objašnjava kako je sve ove negativnosti koje su prema njemu bile usmjerene kanalizirao i kasnije, tokom nogometaške karijere koja još uvijek traje: “Kad sam sretan, igram dobro, ali kada sam ljut, ranjen i kada patim, onda igram još bolje. Sa stadiona na kojima me vole crpim energiju, a sa stadiona gdje me mrze uzimam je još više.”