Riječ je o svojevrsnoj analizi vizija i povijesnih postignuća, kako on to naziva, panteona idiosinkrastičnih vođa koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata bivšeg njemačkog kancelara Konrada Adenauera, bivšeg francuskog predsjednika Charlesa DeGaullea, bivšeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, bivšeg predsjednika Egipta Anwara Sadata, bivšeg singapurskog premijera Leeja Kuan-Yewa i bivše britanske premijerke Margaret Thatcher.
U 1950-ima, prije nego što sam se počeo baviti politikom, planirao sam napisati knjigu o uspostavljanju mira i kraju mira u 19. stoljeću, počevši s Bečkim kongresom… Trećina te knjige napisana je o Bismarcku, a završava izbijanjem Prvog svjetskog rata. Ova nova knjiga neka je vrsta nastavka i ona predstavlja puno više od pukog suvremenog odraza – govori Kissinger za The Wall Street Journal.
Svih šest figura o kojima piše u knjizi oblikovalo je ono što sam autor naziva “drugim tridesetogodišnjim ratom”. To razdoblje od 1914. do 1945. pridonijelo je daljnjem oblikovanju svijeta. Tad su i nastala dva arhetipa vodstva: dalekovidni državnički pragmatizam i vizionarska proročka smjelost – kaže.
Na pitanje postoji li danas u svijetu neki savremeni vođa s kombinacijom spomenutih kvaliteta, Kissinger odgovara: “Ne”.
Umjetnost taktike DeGaulle je sve to imao u sebi, ali što se tiče Nixona i vjerojatno Sadata, ili čak Adenauera, to nije bilo moguće znati u njihovoj ranijoj fazi. S druge strane, nitko od tih ljudi zapravo nije bio taktičan. Oni možda jesu savladali umjetnost taktike, ali imali su percepciju svrhe kad su stupili na dužnost – objašnjava Henry Kissinger.
A upravo je ta svrha kvaliteta koja definira proroka, zajedno s ravnotežom – koja je vodeća preokupacija svakoga državnika.
Od 1950-ih, kad je kao znanstvenik na Harvardu pisao o nuklearnoj strategiji, Kissinger je diplomaciju shvaćao kao čin balansiranja između velikih sila u sjeni potencijala za nuklearnu katastrofu. Koliko god ovo neugodno zvuči, činjenica jest da apokaliptičan potencijal moderne tehnologije oružja čini održavanje ravnoteže između neprijateljskih sila najvažnijim imperativom međunarodnih odnosa. Po mom mišljenju, ravnoteža leži u prihvaćanju legitimiteta ponekad suprotstavljenih vrijednosti. Jer ako vjerujete u to da konačan rezultat vašega truda mora biti nametanje isključivo vaših vrijednosti, onda mislim da ta ravnoteža nije moguća.
Apsolutna ravnoteža je jedna razina, a druga se svodi na ravnotežu ponašanja, što znači da postoje ograničenja u korištenju vlastitih sposobnosti i moći u odnosu na ono što je potrebno za cjelokupnu ravnotežu. A za postizanje ove kombinacije potrebna je gotovo umjetnička vještina – smatra Kissinger.
Nastavlja kako ravnoteža, ma koliko god bitna bila, ne može biti vrijednost sama po sebi.
Postoje situacije u kojima je suživot naprosto moralno nemoguć. Primjerice s Adolfom Hitlerom. S njim je bilo beskorisno raspravljati o ravnoteži. To mislim iako i dalje gajim određene simpatije prema Chamberlainu pod pretpostavkom da je mislio kako treba dobiti na vremenu za obračun za koji je smatrao da će ionako biti neizbježan – govori bivši američki državni sekretar.
Svijet na rubu
No, Kissinger u svojoj novoj knjizi također otkriva tračak nade u mogućnost da bi savremeni američki državnici mogli usvojiti lekcije svojih prethodnika. Mislim da sadašnje razdoblje ima velikih problema s definiranjem smjera jer je vrlo osjetljivo na emocije trenutka. Amerikanci se žestoko opiru odvajanju ideje diplomacije od osobnih odnosa s protivnikom. Skloni su gledati na pregovore više u misionarskom, nego psihološkom smislu – nastoje preobratiti ili osuditi svoje sagovornike, umjesto da prodru u srž njihova razmišljanja. Svijet je danas na rubu opasne neravnoteže. Prijeti sukob s Rusijom i Kinom oko pitanja koja smo djelomično sami stvorili, bez ikakva koncepta kako će to završiti ili čemu bi sve to trebalo dovesti – kaže Kissinger.
Na pitanje bi li Sjedinjene Države mogle upravljati dvama protivnicima triangulacijom, kao što se dogodilo tokom Nixonove vladavine? Nema jednostavnog recepta. Ne možete sada odjednom reći da ćemo ih razdvojiti i okrenuti jedne protiv drugih. Sve što možete učiniti jest ne ubrzavati tenzije i stvarati opcije, a za to morate imati neku svrhu – objašnjava.
Što se tiče Tajvana, Kissinger je zabrinut jer mu se, kaže, čini da SAD i Kina manevriraju prema krizi i tu apelira na postojanost Washingtona. Politika koju su provodile obje strane proizvela je i omogućila napredak Tajvana u autonomni demokratski entitet i očuvala mir između Kine i SAD-a punih 50 godina. Zato treba biti vrlo oprezan s mjerama koje izgledaju kao da mijenjaju osnovnu strukturu – rekao je Kissinger za The Wall Street Journal.
NATO-ova pogreška
Podsjetimo, ranije ove godine upravo je on izjavio kako je neoprezna politika od strane SAD-a i NATO-a možda utjecala na krizu u Ukrajini. Kaže da sigurnosnu zabrinutost Vladimira Putina treba ozbiljno shvatiti i napominje kako je bila pogreška to što je NATO signalizirao Ukrajini da bi se mogla pridružiti savezu. Poljska i sve tradicionalne zapadne zemlje, koje su bile dio zapadne povijesti, logične su članice NATO-a. Ali Ukrajina je, po meni, skup teritorija koji su nekoć pripadali Rusiji. Rusi ih i dalje vide kao svoje, iako neki Ukrajinci to ne vide. Ali kocka je sad bačena. Nakon načina na koji se Rusija ponašala u Ukrajini, smatram da Ukrajinu sad treba tretirati kao članicu NATO-a, na ovaj ili onaj način, formalno ili ne – kaže Kissinger.
Govoreći o budućim scenarijima, on predviđa nagodbu koja će sačuvati ruske dobitke od njezina početnog upada u Ukrajinu 2014., kad je zauzela poluotok Krim i dijelove regije Donbas. Ali nemam odgovor na pitanje po čemu bi se takva nagodba razlikovala od sporazuma koji je propao stabilizirati sukob prije osam godina – zaključio je bivši američki državni sekretar.