-Iskreno svoj put u sportu započela sam kao vaterpolistinja, ali trenutno sam nogometašica. Što bi se reklo skoro cijeli život, od kada znam za sebe bavim se plivanjem i vaterpolom. Dok sam bila u Sarajevu bila sam jedina djevojka koja se perspektivno bavila vaterpolom. Kada sam došla u Njemačku upisala sam se u žensku ekipu i tu sam kao malo trenirala, ali svjetska pandemija je sve to zaustavila. Zaustavili su se treninzi, a ja sam onda sa bratom počela da izlazim u park, igrala malo fudbal, malo basket. A, onda mi je raja počela da govori, kao da li sam normalna, šta tražim u vaterpolu, jer sam po njima rođena za ženski fudbal. I onda sam malo razmislila, razgovarala sa svojim roditeljima i onda sam se okrenula fudbalu. Počela sam malo po malo da treniram, a onda sam i sama uvidjela da mi baš ide. Treninge sam započela u VfB Obertürkheim, a nastavila u VfB Stuttgart. Prošle sezona sam igrala za drugu ekipu, a sada sam odradila pripreme za prvu ekipu, gdje ću i da igram. Tako da trenutno igram i za jednu i za drugu ekipu. Jeste malo naporno,ali sam ja prezadovoljna, priča nam Farah.
Farah ima dvadeset godina, pa smo je upitali, da li je malo kasno za karijeru nogometašice?
-Ja mislim da nije. Ja evo već pune dvije godine treniram, a imala sam jednu dužu pauzu od pola godine zbog povrede. Za ovo sve što sam uspjela i postigla u tom malom periodu, mislim da bi nastavila da treniram ovim intezitetom da bi zaista mogla mnogo toga da postignem. Moj cilj je da igram za žensku reprezantaciju BiH. Igrala sam za U 19, ali kao i svakom fudbaleru želja mi je da igram za A selekciju. To je moj cilj, a da li će se to ostvariti pokazat će vrijeme. Ja znam da ženski fudbal nije toliko popularan u BiH koliko je to u Evropi, ali mislim da će za par godina i ženski fudbal u BiH postati popularan, čak mislim i na nivou Evrope.
Farah nam je otkrila da ne zapušta školovanje, završila je gimnaziju u Njemačkoj, a namjerava da upiše i fakultet. Na pitanje da li je karijeru nogometašice mogla nastaviti i u BiH, odgovorila je:
-Ja sam dijete diplomate, odnosno moja mama je diplomata i moji koferi su uvijek spremni za put. Faktički živim sa spakovanim koferom iza vrata. Nisam imala priliku da treniram fudbal u Bosni, možda samo jednom kada sam bila mala djevojčica. Iskreno, ja bih voljela da se vratim u BiH, da dole živim, radim, studiram, treniram, ali mislim da je to nemoguće.
Žena i fudbal, ili žena u fudbalu, da li je to malo neobično?
-Ma, kako da nije. Odmah je tu dosta pitanja, ljudi te drugačije gledaju sa muške prespektive, kao znam li da igram, znam li sa loptom baratiti i tako ta neka pitanja.
Kao nogometašica u čijem društvu se ljepše osjećaš u muškom ili ženskom?
-Iskreno rečeno u muškom jer imamo dosta zajedničkih tema za razgovor, mada ako se nađe pravo žensko, kao ovo moje društvo u klubu tada se najljepše osjećam. Imam više muških nego ženskih prijatelja jer se jednostavno bolje razumijemo. Imamo ista zanimanja, teretana, sport, fudbal… Na dnevnom nivou na treninge trošim oko tri sata.
Da li si se u djetinjstvu više igrala loptom već lutkama?
-Ha,ha,ha, zanimljivo pitanje, a odgovor je – da jesam, definitivno. Kao mala djevojčica uvijek sam tražila loptu, a i muško društvo. Mislim da su mi roditelji jednom u životu poklonili lutku, a onda su shvatili da nije za mene.
Farah igra špic i krilo, a špic joj je glavna pozicija.
Farah je neobično ime za jednu Bosanku, Bošnjakinju, pa nam je objasnila kako ga je dobila…
-Mama i babo su živjeli u Iranu i tada su tamo zapazili to žensko ime i bilo im je jako zanimljivo. Tako je došlo do toga da ja dobijem ime Farah, kako se zvala kraljica Irana. A, brat je dobio erzijsko ime Irfan.
Razgovarao: Bato Šišić