Obitelj Caveson u augustu 1945. vratila se u Sarajevo. Skoro pune četiri godine protekle su od trenutka kada je Merjam Caveson odlučila da će ostaviti sve i spašavati glavu. Bilo je zrelo ljeto kada su stigli u grad i prijavili se u Gradsku upravu narodnih dobara (GUND) i Zemaljsku upravu narodnih dobara (ZUND):
“Tamo smo se prijavljivali i oni su određivali da li su naši stanovi slobodni ili nisu”, sjeća se Erna.
Bili smo solidarni
Stan obitelji Caveson u Gabelinoj ulici nije bio slobodan.
“Mi smo se prvo smjestili kod Jahiela Fincija, on je bio profesor na arhitekturi. Bili smo solidarni. On tada još nije bio oženjen, primio je i nas i svoje tetke dok su se naši stanovi oslobodili”, priča Erna.
U jevrejske stanove tokom okupacije uselili su Folksdojčeri iz Slovenije i Austrije.
“Kad su došli partizani, rekli su vraćajte se. Ti Folksdojčeri su bili dio stradalih na Bleiburgu”, kaže Erna.
Svjesna je da su na koncu i ti ljudi stradali na stravičan način. Ali 1945. o tome ništa nije znala. Porodica je bila sretna kada je ponovo kročila u svoj stan.
“Ušli smo u naš stan. Parket glat. Ponegdje je nešto bilo zahrđano. Bio je ogromni koncertni klavir, jedino je on stajao nasred sobe. Tako da smo zatekli samo parket. U spavaćoj sobi su bili nekakvi federi, pa preko toga vuneni prekrivači. Feder-madraci su bili moderniji, ovo je bilo starije. To je sve bilo ispišano. Za bacanje. Kada je bila sva hrđava. Bog zna šta su oni tu radili, k’o da su držali stoku. Možda su držali kozu u kadi. Ali smo mi bili presretni. Niko nas nije dirao. Bilo je ljeto, došli smo u augustu, prostrli po parketu šta smo našli i bili sretni. Kako ostali svijet, tako i mi”, sjeća se Erna Debevec.
U austrougarskim zgada sandučići za ogrijev bili su sastavni dio namještaja. Sandučić je bio sačinjen od dva odjeljka, veći je bio za ugalj, a manji za drva. Osim koncertnog klavira, u stanu Cavesonovih je i taj ormarić ostao netaknut.
“Ostao jer je bio težak, niko ga nije dirao. I moja tetka se sjeti. Hajde da pogledamo šta ima u ovom odjeljku od drva. Nekad je ulje bilo u limenim kantama od 20 litara. I moja se tetka sjetila da je, kad je grad okupiran, ubacila kantu tog ulja u odjeljak za drva. To je taman stalo, a gore su metnuli daskicu da se ne vidi šta je unutra. Tetka diže onu dasku. Vidje kantu, niko je nije micao. Teško je to bilo, niko nije pomišljao da je tu nešto. Kad se sjetim koja je to radost bila”, priča Erno.
Ponekad 20 litara ulja ljude može učiniti beskrajno sretnim:
“Moja tetka uzme paradajz pa dobro poulji. Moja mama kaže: ’Ma štedi, nemoj to toliko!’. A govori na španjolskom. Tetka govori: ’Slučajno sam toliko ulja’. Govori mati: ’Hajde da vratimo’. A ona kaže: ’Ne, ne, ostavi, meni se sviđa’, kroz smijeh govori Erna, napominjući da djeci takve stvari “ostanu u pameti”.
Osim toga, Cavesonovi su dijelili sudbinu sa svim građanima.
“O ugrožavanju nije bilo govora!”, naglašava Erna.
Kukuruza sa biberom
U godinama po zaršetku Drugog svjetskog rata život nije bio lagodan. Pobjednička država još se morala boriti protiv neimaštine i gladi:
“Te ’45. je bilo tanko na sve strane. I poslije, naročito ’48. Kukuruza je bila glavna. Malo je namažete i bibera odozgo”, sjeća se Erna.
Mladi su, ipak, tek otpočinjali život. Sa starijom generacijom bilo je drugačije:
“Mi mladi i djeca nismo imali osjećaj kao što su imali naši roditelji. Moj je otac bio toliko potišten, mama isto tako. Sve su izgubili. Otac šest sestara sa njihovim porodicama i malom djecom. Dva brata. Mama tri brata. Moj djed Avram Altarac umro je 1937, mislim da je imao rak crijeva. Tada su Zoru preuzeli sinovi. Jedan je bio u radnji, a drugi u fabrici. O njima nikad ništa nismo saznali”.
Erna Caveson Debevec u holokaustu je izgubila 28 članova uže porodice. Danas zna jedino kako je skončala njena nona Caveson:
“Jedino za nonu znamo gdje su joj kosti, u Đakovu. Jedino groblje za koje znamo gdje je ko, to je moja nona. Mislila sam da je ona bila stara, a imala je svega 64 godine”, kaže Erna
Imena ubijenih Jevreja u Đakovu su sačuvana zahvaljujući čuvaru groblja, koji je potajno bilježio grobnice. Zvao se Stjepan Kolba, odbijao je bacati žrtve ustaškog logora u zajedničku raku i vodio je detaljnu evidenciju bez koje ne bi bilo moguće utvrditi broj i imena stradalih. Njegova bilježnica čuva se u Yad Vashemu.
“U tom Đakovu je bio jedan silos, i tu je bio logor za žene. To je na betonskoj platformi, mnogo bolesnih žena je umrlo i moja nona je tamo umrla. Čuvar groblja je potajno pisao kada su te žene sahranjivane, on je bilježio grobnice. Postoji u Đakovu dio Jevrejskog groblja Đakovljana, Osječana, lokalnih stanovnika. Međutim, žene iz logora su sahranjivane u drugom dijelu. I taj čovjek je tajno pisao spise. Jedini spisak gdje mi znamo gdje su nečije kosti, to je iz tog groblja u Đakovu, kaže Erna.
Pokušavali su saznati i gdje su živote ostavili ostali članovi porodice:
“Za ostale nismo nikada ništa saznali, ni kako su umrli ni gdje su im kosti. Neki su rođaci pretraživali arhiv muzeja “Yad Vashem” i nešto su uspjeli saznati o njihovoj sudbini, ali samo neke detalje”.
Za mlade je svijet ipak bio drugačiji:
“A mi mladi smo gledali samo naprijed. I znate šta je bila ogromna stvar. Imala se nada. Sve je išlo na bolje. I način življenja, i industrija i fabrike. Sve je išlo naprijed!”, zaključuje Erna Debevec.
Posljednja govornica ladina
Danas, u dubokoj starosti, još svjedoči o užasima holokausta. Osim toga, čuva još jedno sjećanje, jedna je od posljednjih aktivnih govornica ladina (judeo espagnol), jezika koji su govorili sefardi i kojeg su nazivali in jidio.
“Mene niko ništa nije učio, mi smo samo slušali šta naši roditelje govore. Oni su taj stari španski miješali s turskim riječima, s riječima iz srpsko-hrvatskog jezika i mi to, naravno, nismo primjećivali, ali smo ga upijali i ostao je taj jezik u nama. I ne samo jezik nego puno uzrečica, puno idioma. To se ne može doslovno prevesti nego se koristi za određeni događaj. Mene danas određene situacije asociraju na to šta bi moja majka tada rekla. Tek kada smo odrasle, moja sestra i ja smo počele izvlačiti riječi iz tih zabačenih dijelova mozga. Nas smo se dvije šalile, pričale smo na telefon na tom našem španskom, ćarlale smo”, priča Erna.
U njenoj prodici ladino je bio jezik koji se govorio svakodnevno:
“Mislim da su moji nono i nona, roditelji moga oca, da su oni isključivo govorili taj naš ladino, i to ne samo u kući nego i na ulici. To je jezik star 500 godina koji je došao iz Španije, on je već sada arhaičan, izmijenjen i polako nestaje. Često pitam svog sina ili svoju nećaku koja živi u Španiji znaju li ili imaju li neku riječ koju ja znam na starom španskom. Mnogih riječi više nema, ali razumiju šta znači.”
Kaže da zahvaljući ladinu govori i moderni španski. U kontaktu je sa govornicma judeo espagnola iz cijelog svijeta. Priča kako je nedavno dobila časopis iz Meksika posvećen ladinu, pa ju je iznanadilo kako su i u Ameriku stigli turcizmi.
“Nakon progona iberijskih Jevreja iz Španije, oni su prvo došli u Osmansko carstvo. Otuda te riječi. I otišle su po cijelom svijetu”, kaže Erna.
(KRAJ)