Velika ravnica natopljena vodom na granici Korduna i Banovine postala je utočište za obitelj Caveson i brojne jevrejske izbjeglice, oslobođene iz koncentracionih logora sa teritorija koji je nekad kontrolisala fašistička Italija. Topusko, mjesto sagrađeno na termalnim izvorima, kraj kojem su se posebno divili botaničari, u svojim razrušenim hotelima udomilo je hiljade unesrećenih:
“U nekim sobama su bili smješteni ranjenici, a i nas su tu smjestili. Sve je to bilo grozno, ali nas više niko nije progonio. Bili smo u tom razvaljenom hotelu, bez prozora, bez svega i svačega, ali su nas štitili. Bilo je ponekad i mitraljiranja kroz te parkove, pa mi bježali, ali dobro”, sjeća se Erna Debavec.
Sovjetske i britanske glavuše
Desetogodišnja djevojčica u Topuskom će svjedočiti i Trećem zasjedanja ZAVNOH-a, održanom 8. i 9. maja 1944. godine:
“Sjećam se da sam vidjela Vladimira Nazora. On je bio uz partizane sa onom svojom trorogom kapom. Učestvovao je u tom kongresu, a to je bilo u sali jednog od tih hotela, koja je ostala čitava”.
U Topuskom su bile smještene i britanska i sovjetska vojna misija. Britanskom je zapovijedao Randolph Churchill, sin Winstona Churchilla. I Britanci i Sovjeti među izbjeglicama su regrutovali kućno osoblje.
“Šef britanske misije smjestio se u jednoj od kuća u Topuskom, a to je bio Randolf Churchill, sin od starog Churchilla. U tim stranim misijama su znali da jevrejske žene znaju lijepo kuhati, pa su ih zapošljavali. Moja ujna, koja je neko vrijeme bila s nama, radila je kod Randolfa Churchilla, a moju mamu i tetku su povremeno zapošljavali Rusi. Sjećam se, kad su obilježavali godišnjicu Oktobarske revolucije, pozvali su mamu i tektku. Mama je njima pravila neku tortu, to je izgledalo kao kula, a na vrhu je bila crvena sovjetska zastava. Pravila im je i kolač u obliku nekog panja i šta ja znam. Moja mati je, između ostalog, učila kuhati u jednoj privatnoj restauraciji. Tu su dolazile cure iz malo bogatijih porodica da nauče lijepo serviranje, kuhanje i tako. To je jedino od škole na što ju je poslao moj djed, i to je moja mati završila. Zato je ona Rusima to znala napraviti. A moja ujna je Randolfu pravila svašta nešto. Ona nije znala engleski, pa su se domundžavali rukama”, priča Erna.
Od namirnica koje su išle za prehranu šefova misija, ostaci su dospijevali i izbjeglicama.
“Oni kad bi klali za sebe, dali bi mojoj ujni ili mami glavuše. Na tim glavušama je još bilo mesa, pa bi one to donijele kući, istranširale, k’o kad se nije imalo šta jest. Ono meso od obraza su skidale, pa su pravile k’o nekakve ćufte. Ali meso od glave ima neki specifičan okus, sada ne mogu ni čuti da se to jede. A to je bilo jedino malo bolje što smo mogli da pojedemo”, priča Erna, napominjući da je tada sve ipak bil odobro, jer su, iako polugladni i bosi, bili zaštićeni.
“Polugladni smo bili. Sjećam se, bili smo u nečijoj kući, na nekakvom izvrnutom ormaru. A te gazde, oni su imali. Oni sjede za trpezom, a mi prolazimo. Mi gladni, a oni jedu. Ljudi vazda znaju bit pritvorni. Taj gazda bi nama rekao: ’Hajte k nami’. A to znači, pričam ti priču. Ne daj ti bože”, prisjeća se Erna.
Zlo izlazi iz usta
Priča i o tome kako se u nevolji pomjeraju granice zakona:
“Jela se samo pura. A domaće stanovništvo, katoličko, klalo je krmad. Pa bi se ponekad našlo malo masti sa onim čvarcima. A vi znate da se kod nas ne jede svinjetina. I mi je nismo jeli, premda moja mati uopšte nije bila religiozna, ona je bila jedna pametna žena. Ali, sve je dozvoljeno kad je glad. Pura, samo da je začiniš sa tom masti. Ja kažem, zlo izlazi iz usta, a ne ulazi u usta.”
Mnogo vlage teško prolazi bez rojeva komaraca. A komarci su sposobni prenositi zarazne bolesti. Erna je to iskusila. U Topuskom je oboljela od malarije.
“Tata, sestra i ja smo dobili malariju. Što je to pogana bolest. To su groznice. Pola dana budete dobro, a pola dana, bogzna kako da se pokrijete, ne možete se ugrijati. Ostanu i neke posljedice na jetri, a lijekova nije bilo. Prvo je otac, a onda smo nas dvije. A žene nisu imale”, priča Erna.
U Topuskom je organizovana i škola, improvizovana u mjesnoj brijačnici.
“Bile su poredane stolice, a sa strane su bila ogledala i oni pultovi. Bila je jedna, čini mi se da se zvala Marija. Ne znam odakle je bila, a čini mi se da je bila završila osmi razred gimnazije. Ona nam je bila učiteljica. Mi smo tu išli u školu i fino je bilo. I tu sam naučila ‘Oče naš koji jesi…’. Jer Marija bi svaki put prije nastave rekla: ‘Dignite se, djeco’, i onda smo uglas govorili ‘Oče naš’. Bože moj, što svašta snalazi čovjeka na ovom životu. ‘Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje…’ I dan-danas to znam”, govori Erna uz zvonak i dobroćudan smijeh.
Diploma iz brijačnice
Iz škole u brijačnici ponijela je i diplomu:
“Marija nam je čak i potvrde finim rukopiso dala kada smo završili razred. Sjećam se da sam, kada se završio rat, ovdje u Sarajevu završila četvrti razred. Nas su malo učile naše žene, učiteljice, pa u Splitu malo Talijani, pa ta Marija, ali sve to nije bilo zvanično.”
Cijelog ljeta 1944. godine Erna je hodala bosa,
“Ništa mi nismo imali. Ovi seljaci tamo su heklali ono što mi zovemo priglavci, a oni su govorili naratci. To je ono oštro predivo što ima iglice i svašta. Oni su te naratke heklali, pa bi se kravlja koža sašila na to umjesto đona. Ja sam to nosila”, prisjeća se Erna, pa priča kako su partizani riješili i njene muke sa obučom:
“Partizani su vidjeli da smo mi polubosi. Ja sam ili bosa ili u tim priglavcima hodala. Oni su nam od vojnih cipela, a sjećam se da su bile 39 ili 40, napravili obuču. Odrezali su ih tako da nama odgovaraju. To je pozadi izgledalo veliko, a naprijed malo. To hoću da vam kažem. Oni su se brinuli nešto da nam daju, u svom tom neimanju da nas osposobe.”
A onda je osvanuo 6. april. 1945. godine.
“Sjećam se i te ljepote. Bili su sve zvučnici po glavnoj ulici u Topuskom. Bio je 6. april. Obajvljuje se da je oslobođeno Sarajevo. Muzika tutnji. Mi izašli. Niko sretniji od nas nije bio.”
Za izbjeglice taj trenutak je označio početak povratka kući. Obitelj Caveson, međutim, prije povratka u Sarajevo zadržat će se nekoliko mjeseci u Splitu.
“Tada su nas partizani počeli sukcesivno tovariti na kamione i dovezli u Split. Smjestili su nas kod one fontane na kraju Splitske rive. Tamo ima jedna zgrada, ona je uvijek bordo boje. Tamo su sad nekakve institucije, jer su to ogromni prostori, a partizani su tada tu smiještali izbjeglice. Tu su bili parketi, i samo malo slame, svi smo bili smješteni u velikim prostorijama dok dođe na red da idemo negdje dalje”.
Prije nego što je “došao red da idu dalje”, Erna se ponovo razboljela_
“Dobila sam krzamak. Bila sam i u bolnici, boljelo me i uho. Tako da smo bili u tom zbjegu mjesec ili dva, nije se moglo nastaviti, jer sam ja bila u bolnici, a krzamak je infektivna bolest. Često poslije uši stradaju. Tako je bilo negdje do augusta 1945. godine”, sjeća se Erna.
Po njenom izlasku iz bolncie obitelj se konačno uputila za Sarajevo. A kada su stigli kući, u njihov stan u Gabelinoj neko je već bio useljen.
(Nastavlja se…)