Koncentraciji logor Kampor na Rabu osnovan je u julu 1942. godine. Obitelj Caveson tamo je dospjela u proljeće 1943. godine. Devetogodišnja djevojčica, Erna Caveson (Debevec) tada je vidjela drvene barake u kojim će provesti naredne mjesece. Sa druge strane žice barake su bile ozidane.
“Na Rabu je bio logor, svježe napravljen. Jedan dio je bio sa drvenim barakama, samo su okolo bili ko nekakvi ležajevi, svaka je baraka bila za 14 osoba. Nije bilo prozora, samo su bili otvori ispod krova. Drugi dio logora su bile zidane barake. Tu je bila i nekakva kuhinja, organizovali su naše žene da kuhaju, čini mi se da je bila i škola, sve je to bilo unutar. Bilo je dosta svijeta koji su bili profesori, oni su htjeli djeci da naprave život tako da ne gube sve na svijetu. U tom zidanom logoru su bili malo bolji uslovi, međutim on je bio zatvoren”, priča skoro osamdeset godina kasnije Erna Debevec.
Svakog jutra između drvenih baraka redaju se djevojčice i dječaci. Jedno po jedno. Pokraj njih je vojnik s puškom. Provodi ih prema zidanom dijelu logora, gdje će imati nastavu:
“Otvori se ona žičana ograda, a to je ona prava, sa bodljikavom žicom, i onda mi idemo u zidani dio logora. Tu se k’o išlo u školu. Tu je bila prava logorska atmosfera. Ne mogu se baš sjetit nekih detalja. Tada sam imala devet godina. Djeca upamte možda samo ono što ih kosne”, priča Erna. Sjećanja su možda i potisnuta. I to je sreća koja može zadesiti ljude.
Andiamo a casa! Andiamo a casa!
Italija je kapitulira! Trećeg septembra 1943. u mjestu Cassibile na Siciliji potpisuju bezuvjetnu kapitulaciju. Osmog septembra preko radija je obznanjena kapitulacija. Devetog se savezničke trupe iskrcavanja kod Taranta i Salerna u Južnoj Italiji. U logru Kampor čuvari bacaju oružje i viču: “Andiamo a casa! Andiamo a casa!” Svjedoci pričaju da se nije znalo koje se u tom času više radovao, oni koji su bili iza žice ili oni koji su je čuvali.
“U tom našem dijelu logora je bio jedan veliki trg. Kad se sjetim te euforije. Svi su izašli iz tih baraka. A prvo što su uradili, uletili su u kancelarije od tih upravnika logora. Tamo su, navodno, u ladicama našli papire, sve je već bilo spremno da se čitav logor preda Nijemcima. E onda ja vama ne bi mogla ništa pričat. To je malo falilo.”
Devetogodišnja Erna Caveson (Debevec) izbjegla je smrt. U Kampor uskoro stižu jugoslovenski partizani i zarobljenike prebacuju u Rab.
“Tu smo ostali skoro mjesec. Sjećam se da sam tada, na izlogu jedne berbernice, vidjela one Jakčeve grafike. Portreti partizana. Bože, velim, mi nismo znali ni ko je Tito, ni ko je na slici”, pripovijeda Erna.
Partizani počinju sukcesivno, po dvije ili tri porodice, noću trabakulima prebacivati na kopno. Odradište je Otočac. Plovidba se odvija pod velom noći, jer sa sunčevim svjetlom po Rabu počinju padati bombe.
“Tada je Rab bio bombardovan. Ne znam da li su to Nijemci bombardovali, jer tu su bili partizani. Sjećam se da smo bili u nekim školama, ležali smo po podovima”, govori Erna.
Škripari u zasjedi
Putovanje se ubrzo nastavlja. Na zaprežnim kolima. Otvoreni. Kroz Liku, prema Kordunu, preko Velike i Male Kapele.
“U svakim kolima su bile po dvije porodnice. Išlo se kroz šumu.”
U šumi prijeti opasnost od škripara, koji iz zasjede napadaju i pljačkaju kola. Obitelj Caveson je uspjela sigurno proći kroz šumu, ali njihov rođak, sarajevski sudija Kabiljo, nije bio te sreće.
“Taj naš rođak, Kabillo, on je bio sudija, živio je na Stupu u Sarajevu, bio je sa ženom i sinom. Znamo da su njihova kola presreli, da li Nijemci ili nekog drugi, njih su zarobili i pojeo ih je mrak. Nikad ništa o njima nismo saznali. A to je bila velika porodica. Sudija Kabillo bio je stric kompozitora Alfija Kabilla. Oni su na Stupu imali kafanu. I krave su imali”, govori o mračnoj prošlosti Erna.
Dok obitelj Caveson putuje prema Kordunu, Jugoslovenska vojska u otadžbini, oformljena povezivanjem četničkih jedinicia pod vodstvom Draže Mihailovića, pokrenula je antiosovinsku ovanzivu u bivšoj talijanskoj zoni. Do sloma fašističke Italije četnici su sarađivali sa Talijanima.
“Nije se moglo dalje, pa smo ostali u jednom selu. Sjećam se da se zvalo Dunjak. U tom kraju je bilo i pravoslavnih i katoličkih sela. Dunjak je bio pravoslavni. Oni su bili toliko siromašni, u kućama je bila nabijena zemlja, pola prostora bilo za ljude, a pola za krave. Sjećam se da su domaćicu zvali maja. Maja koja je nas primila imala je jedno četrdesetak godina. U čitavom Dunjaku najstarije muško je imalo 12 godina. To je bio njen sin Đuro. Iz tog Dunjaka ustaše su pokupili sve pravoslavne muškarce, zatvorili ih u Glinu, u crkvu, i zapalili. Taj nesretni svijet nas je i pored svega primio.”, sjeća se Erna.
Pearl Buck na guvnu
Obitelj Caveson ostat će u Duvnjaku do kraja ofanzive. Dočekalo ih je dobročinstvo ubogih, a sa druge strane prijetila je opasnost od ustaša.
“Ta maja je odnekud donijela malo sijena, prostrla uza zid i primila nas. Ona s nama, mi s njom. Tu smo bili do kraja ofanzive. Možda i mjesec. Te kuće su toliko sirotinjske da nisu imale nikakvih higijenskih uređaja. Na wc se išlo na guvno. To je đubrište. Pa se popneš na vrh toga đubrišta. Sjećam se da je moja sestra ponijela knigu Pearl Buck. Ta se knjiga sva istrgala”, smije Erna dok se prisjeća djela američke književne nobelovke.
Ono što je doživjela u Duvnjaku kaže da se ne zaboravlja:
“Ta maja je imala sitnu djecu. Ali je ono što je imala dijelila s nama. Takve stvari čovjek ne zaboravlja. A nismo smjeli ni nos promolit, da nas iz susjednog sela, Kranjica, koje je bilo katoličko, ne prokažu. Pa bi ustaše došle da nas pokupe. A to su bila sela jedna do drugih, maltene graniče.”
Četnici Draže Mihailovića konačno su ustuknuli pred jedinicama narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. BBC je javljao da partizani oslobađaju gradove, a Mihailović je započeo pregovore sa njemačkim izaslanikom za Balkan Hermannom Neubacherom. Za obitelj Caveson to je značilo nastavak puta.
“Ta se avantura zaršila kad je prošla ofanziva. Tada su nas preselili u Topusko. E tad je počeo mir božiji, što kažu. To je bila oslobođena teritorija i tu je bilo sjedište ZAVNOH-a.”
Topusko je bilo banjsko mjesto, sačinjeno oko hotela, ali su sada bili devastirani.
“U nekim sobama su bili smješteni ranjenici, a i nas su tu smjestili Sve je to bilo grozno, ali nas više niko nije progonio. Partizani su nastojali da nas sačuvaju i da nam daju život, makar kakav-takav. Ipak je to bilo ljudsko. Vrlo ljudsko. Ne smije se iskrivljavalati istorija, a vidim da su u trendu neke krive stvari. Ljudski život je prosjek 75 godina, nećeš ponijet sa sobom ni svoj nacionalizam, ni svoju državu, ni svoju politiku tamo u vražju mater. Kako ljudi toga nisu svjesni?”, rezolutno govori Erna.
Cavesoni su izmakli smrtnoj opasnosti, ali su bili stotinama kilometara daleko od kuće. Osim toga, Sarajevo je još bilo okupirano.
(Nastavlja se…)