Emotivne riječi Ćire Blaževića: Ništa me nije zaobišlo, pojavio se i treći rak
Legendarni Ćiro ima 87 godina i trenutno se liječi od teške bolesti, a riječi koje je podijelio sa onima koji i ga dalje prate i poštuju, bile su prilično emotivne.
FOTO: FACEBOOK
Trener svih trenera je otkrio da trenutno čita knjigu “Znakovi pored puta” od Ive Andrića, poručio je i zašto mu se ona sviđa.
“Naime, borim se sa trajnom mišlju da je moje vrijeme prošlo i da polako odlazim sa ovog svijeta. Moji prijatelji, igrači iz moje generacije, svi su oni odavno sahranjeni. Ja sam jedini živ. Život je kratak, kaže Andrić u ovoj velikoj knjizi, a kada se ovako osvrnem, na šta me ova knjiga stalno tjera, previše sam propatio. Kada sumiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i toliko zaplačem da nikad ne prestanem. Ništa me u životu nije obišlo! Imao sam dva raka, a sada se pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio toliko siromašan da sam gaće nosio na štapu, a kasnije u mladosti, kada sam već bio oženjen, supruga i ja nismo znali da li ćemo ručati ili ne. Moj život je bio obična kalvarija i sve sam to morao proći. Čak i ovaj trenerski posao, koji spolja može izgledati drugačije, nije ništa drugo do vrlo malo zadovoljstva, a mnogo razočarenja…”, kazao je Ćiro.
Andrićevi ‘Znakovi kraj puta’ možda nije baš idealna knjiga za ponijeti na plažu, pogotovo ako vam plaža nije blizu (knjiga ima preko 600 stranica), ali svakako je vrijedi pročitati još ovo ljeto. Odmah nakon one Mitrovićeve koju sam sinoć preporučio…Riječ je o fragmentima njegove životne i duhovne borbe, mudrostima do kojih je došao tijekom svog vijeka te nekih zanimljivih zapažanja sa njegovih putovanja. Najviše se, međutim, bavio upravo onim pitanjima koja i mene u posljednje vrijeme najviše zaokupljuju: pitanjima života i smrti! Borim se, naime, s permanentnom mišlju da je moje vrijeme prošlo i da polako odlazim s ovoga svijeta. Moji prijatelji, igrači iz moje generacije, svi su oni već odavno sahranjeni. Samo sam ja živ. Život je kratak, kaže to i Andrić u ovoj velikoj knjizi, a ja sam se – kada gledam ovako unatrag, na što me ova knjiga konstantno tjera – napatio i previše.Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja… A, moja majka, koja je bila jedna svetica, i koja je toliko vjerovala da ću ja uspjeti u životu te da ću postati netko i nešto, nije doživjela da vidi kako sam uz mukotrpan rad naposlijetku ipak napravio nešto od sebe. Umrla je u vrijeme moje najveće bijede i to mi je neizmjerno žao jer znam kako roditelj, pogotovo tako plemenit kao što je to bila moja majka, želi da mu dijete uspije. U amanet mi je ostavila da se pobrinem za svoje sestre iako sam bio najmlađi, toliko je, eto, bila uvjerena u moj uspjeh, a ja sam to zaista i učinio. Tješim se time da je ona to negdje odozgo ipak vidjela, ali da vam budem iskren, mala je to utjeha…Možda ova Andrićeva knjiga, palo mi je upravo na pamet dok ovo pišem, nije preteška za plažu samo zbog velikog broja stranica, već bi i sadržaj mogao biti malo lakši za ove tople dane, neki koji ne navodi na ovakve misli, ali moja preporuka svakako i dalje stoji. Možda ne mora biti preporuka baš za ljeto, ali za jesen svakako – i to onu životnu.U međuvremenu poslušajte krasnu posvetu koju mi je u moj primjerak knjige napisao glumac Emir Hadžihafizbegović, a koji, slično kao i ja, ali možda ipak malo manje, uživa u Andrićevim mislima. Oplemenile su, kaže, njegov život, a ja ne mogu da se ne složim s njime…
Dodao je da je njegova majka vjerovala da će uspjeti u životu i da će postati neko i nešto.
“Nije dočekala da vidi kako sam, mukotrpnim radom, konačno nešto napravio od sebe. Umrla je u vrijeme moje najveće bijede i izuzetno mi je žao zbog toga jer znam kako roditelj, posebno plemenit kao što je bila moja majka, želi da mu dijete uspije. Rekla mi je da se brinem o svojim sestrama iako sam bio najmlađi, toliko je bila uvjerena u moj uspjeh, a ja sam to zaista uradio. Tješi me što je to vidjela odozgo, ali da budem iskren, mala je utjeha…Možda ova Andrićeva knjiga, samo mi je palo na pamet dok ovo pišem, nije preteška za plažu samo zbog velikog broja stranica, ali bi sadržaj mogao biti malo lakši za ove tople dane, neke koje ne dovodi do takvih misli, ali svakako preporučujem da i dalje stoji. Možda ne mora da bude preporuka za ljeto, ali svakako za jesen – i to za život”, emotivno je poručio Ćiro Blažević.
