Ima tu malo i šoubzinisa ali u suštini to jeste stvar od nacionalnog interesa. Vidjeli ste prije dva dana kako su igrači i njihove porodice i prijatelji s nestrpljenjem gledali obraćanje selektora Titea i skakali od sreće kada su čuli svoja imena na spisku. U Brazilu ne postoji ništa slavnije nego biti fudbalski reprezentativac.
A konkurencija je uvijek paklena. Brazilaca je najviše u svjetskom i evropskom fudbalu. Skoro polovina reprezentacije im dolazi iz Premijer lige. Samo rijetki sretnici dosanjaju san da predstavljaju zemlju na Mundijalu. Koliko je jaka konkurencija, dovoljno govori i to što su samo devetorica igrača sa prošlog Mundijala dobili poziv i za ovaj. Thiago Silva će igrati čak četvrti Mundijal i ući u društvo legendarnih reprezentativaca koji su igrali na četiri svjetska prvenstva: Castillo, Nilton Santos, Djalma Santos, Pele, Emerson Leao, Cafu i Ronaldo. Svi odreda obožavani igrači u brazilskom narodu.
Na tom spisku bi da ne bješe povrede 2018. godine bio i Dani Alves. Preskočio je Rusiju zbog povrede i ko je mogao da očekuje da će ipak odigrati treći Mundijal? Do juče se tome nadala i većina brazilskog stanovništva. Ali selektor Tite je ipak pročitao ime Dani Alvesa i tako desetak dana pred Mundijal otvorio lavinu rasprava, komentara i kritika. Izašao je duh iz boce.
Do juče je narod raspravljao o nedavnim predsjedničkim izborima, povratku Lule na čelo zemlje i padu populiste Bolsonara. Bilo je demonstracija, nereda, sukoba… Od juče je Dani Alves bitniji i od Bolsonara. U Brazilu su igre (čitaj fudbal) ipak bitnije od hljeba.
Na stranu društvene mreže, na stranu „trol“ komentari, ovakva količina mržnje u narodu prema nekom reprezentativcu Brazila se ne pamti. Titeov ceremonijalni trenutak objavljivanja spiska se istog momenta kada je pročitao Danijevo ime pretvorio u nacionalnu debatu.
Voditelji na televizijama su se u programima uživo hvatali za glavu. Društvene mreže usijale su se od negativnih komentara prema Alvesu. Bilo je poziva da se izađe na ulicu i protestuje?! Bilo je i nekih smiješnih statusa…
“Dani Alves sigurno zna neku najmračniju Titeovu tajnu. Nema drugog objašnjenja za njegov poziv…”.
“Dani Alves može nešto da posvjedoči o kriminalcima iz FS Brazila i drži ih u šaci. Mora biti tako nešto”. Samo su neki od komentara…
Ali da se sve na završi na “trol” komentarima bezimenih tastatura heroja, potrudio se medijski džin Globo. Najveći medij Južne Amerike za koji kažu da je moćniji i od predsjednika Brazila i koji ne spada u red tabloida je imao status koji je digao zemlju na noge.
Uz naslov: ‘Mundijal milionera: Koliko košta da uživo pratite utakmice’, išao je opis ‘Osim ako ste Dani Alves, gledanje utakmica na Mundijalu u Kataru sa nekog dobrog mjesta će biti jako skupo’. Status je kasnije obrisan, ali internet pamti sve…
Naravno, jedno od prvih pitanja selektoru poslije objavljivanja spiska je bilo: Po kom kriterijumu je pozvan Dani Alves?
“Dani Alves ima mnogo veće kriterijume od svih vas. Nadograđuje nas tehničkim, fizičkim i mentalnim kvalitetima. Brazilski bekovi se ne ubacuju mnogo kao krila već više učestvuju u izgradnji igre otpozadi. On je po ovim tehničkim kvalitetima na visokom nivou. Neće doći do 60, 70 metara i onde stati ili vratiti se. Ide naprijed. Nisam došao ovdje da zadovoljavam ljude sa Twittera, koji niti imam, niti znam koliko ga Brazilaca ima. Ne znam koji je to zapravo mali procenat ljudi koji sebe predstavljaju kao mišljenje cijelog Brazila. Poštujem drugačija mišljenja, ali nisam ovdje da udovoljavam bilo kome”, odgovorio je Tite.
To za Twitter možda i možemo da se složimo sa Titeom… Ali ovo je prešlo okvire najtoksičnije društvene mreže.
Ubrzo se oglasio i Dani Alves.
“Ovo je dan pobjede i jako sam sretan. Ponosan sam i zadovoljan poslije ovakvih vijesti. Prije četiri godine nisam mogao da budem tu zbog povrede. Sada su se te suze tuge pretvorile u suze radosnice”, poručio je jedan od najboljih desnih bekova svjetskog fudbala u ovom vijeku.
Mnogi ljubitelji fudbala i dalje pamte Dani Alvesa kao onog vihornog desnog beka iz Barcelone koji je prodirao, driblao, šutirao, asistirao, pretrčavao… Nije bilo boljeg na svijetu u tom trenutku. Ali od tog perioda u Barceloni je prošlo više od šest godina.
Danas ima 39 godina i član je meksičkog Pumasa. Poslije zenita karijere u Barceloni je još igrao u Juventusu, Paris Saint-Germainu, Sao Paulu da bi prošle sezone imao još jedan kratak povratnički mandat u Barceloni.
Nikada više nije bio onaj stari Dani. Iz Juventusa je otišao poslije samo godinu dana uz repove da je na poluvremenu finala Lige prvaka protiv Reala imao sukob sa saigračima u svlačionici. U PSG-u se zadržao dvije godine i nisu žalili za njim. Ali i dalje je bio jako cijenjen i poštovan u Brazilu kao vrhunski fudbaler i šampion.
A onda je uslijedio povratak u domovinu i prelazak u Sao Paulo poslije kojeg više ništa neće biti isto.
Dani Alves nije ni “Paulista”, ni “Karioka”, nije prošao kroz neki od najvećih brazilskih klubova da bi se dokopao Evrope. Dani Alves je sa sjevera iz siromašne i sumorne Baije. Odrastao je u selu Žuazeiro u teškoj bijedi i sirotinji. Selo nije imalo ni poštu, ni bolnicu, ni kanalizaciju, ni vodovod. Samo jednu malu prodavnicu i crkvu. Do škole je pješačio devet kilometara u jednom smjeru. Kuća u kojoj je živio je pravljena od zemlje, kreča i šljunka. Sa betonskim podom i drvenim krovom. I danas izgleda isto…
Porodica se bavila poljoprivredom i uzgajala paradajz, lubenice i luk. Dani i brat Nej su pomagali roditeljima u polju “od jutra do sutra” što je malom Daniju tjeralo suze na oči jer kada bi se vratio sa polja, već je bio mrak i ostala djeca koja su cijeli dan igrala fudbal su već otišla kućama. Htio je da se takmiči protiv nekog, a nije mogao…
Tako je u slobodno vrijeme igrao fudbal na polju sa bratom i loptom napravljenom od starih čarapa i najlon kesa. Porodica se preselila u grad kada je Dani imao 13 godina i tamo je dobio šansu da igra protiv ostale djece i da trenira fudbal. Kažu da se zaletao uvijek među dvije, tri godine starije dječake i nametao se kao lider. Bio je ekscentrični vuk samotnjak, ali đavolski težak protivnik. Nikada nije odustajao i zato su ga treneri voljeli pa je sa 19 godina zaigrao u Baiji. Na debiju je u pobjedi od 3:0 namjestio dva gola i dao treći iz penala. Iako debitant, odmah se pored starijih samouvjereno uhvatio za loptu da šutira. Samo jedna sezona seniorskog fudbala je bila dovoljna da ga u Baiji otkriju Monćijevi skauti i za 500.000 eura ga dovedu u Sevillu. Na pozajmicu. Kada je zablistao i na Mundijalitu 2003. Sevilla je znala da je ubola sa njim i dodala je još 850.000 da ga otkupi. Poslije pet godina u Sevilli ga je za 35.000.000 eura kupila Barcelona i ostalo je historija… Skoro deset godina je bio najskuplji desni bek svih vremena.
Kada se poslije 16 godina vratio u brazilski fudbal, bilo je to mnogo pompeznije i atraktivnije nego kada je odlazio. I skuplje. Tog ljeta su ga željeli skoro svi veliki klubovi u Brazilu ali je on izabrao Trikolore iz Sao Paula. Možda i zbog ugovora od 300.000 eura mjesečno što je bio ogroman novac za brazilske fudbalske prilike.
Bila je to velika vijest u gradu, državi, na kontinentu… Ali se bombastično najavljeni povratak pretvorio u košmar.
Čim je došao, počeo je da se ponaša kao da je iznad svih. Odmah je rekao da neće biti desni bek nego “desetka”. Povremeno krilo ili čak špic. Čak je dobio i dres sa brojem 10. I sve to ne bi bio problem da je na terenu donio ono što se očekivalo. Ali nije. Bio je katastrofalan a način na koji su ga driblali mlađi lavovi iz drugih klubova je bio blamantan. Pogotovo je tragična bila partija protiv Palmeirasa. Na terenu je bio van forme, a van njega van kontrole. U intervjuima je bio prepotentan, bahat, arogantan, bez trunke samokritike i samo je još više skakao po već istanjenim živcima navijača.
Poslije dvije godine je obavijestio klub preko agenta da ih je tužio i da raskida saradnju. Koristili su njegov lik i djelo u marketinške svrhe što mu je zasmetalo, a dugovale su mu se i plate. Na kraju je postignut dogovor da mu klub u 60 rata od januara 2022. plaća mjesečno 75.000 eura. Ukupno će mu Trikolori isplatiti oko 4.500.000 eura za pet godina neigranja. Da se nisu dogovorili, dugovanje bi bilo veće za još 5.000.000 eura. Da je tražio sve do zadnjeg centa.
Naravno, to je njegov novac i neko u klubu je potpisao da mu se plaća toliki ugovor. Ali ne treba trošiti riječi na kakav odijum javnosti je naišao poslije tog poteza. Pogotovo što je na terenu bio samo problem, a nikako kvalitet za Sao Paulo i što su rezultati bili kritični. Od tada su ga zamrzjeli čak i navijači protivničkih klubova. A u Brazilu baš ni u čemu nije lako ujediniti navijače rivalskih klubova.
Nije mu pomogao ni imidž koji ima u rodnoj Baiji. Povremeno se tamo pojavljivao u vrijeme najveće popularnosti, došao bi sa trojicom telohranitelja, obišao kuću koju nikad nije renovirao i otišao. Selo već 10 godina muči probleme sa pijaćom vodom, a rođaci i komšije kažu da Alves nikada ni prstom nije mrdnuo da im pomogne. Prašnjavi teren na kojem djeca igraju fudbal je isti kakav je bio i prije 20 godina. I dalje dotrajali golovi nemaju mreže. Kada se posljednji put pojavio sa telohraniteljima, rodbina ga ja zamolila da ne dolazi tako jer u gradu nema kriminala i rizikuju samo da im na vrat navuče nekoga sa strane ko će ih kidnapovati naivno misleći da bi Dani za njihov otkup platio nešto.
Na nedavnim predsjedničkim izborima, jednim od najdramatičnijih u historiji Brazila, favorit siromašnih slojeva i socijalista Lula je pobjedio populistu i aristokratu Bolsonara za jedan procenat. U Alvesovom rodnom selu Žuazeiru je Lula osvojio skoro 70 posto glasova. Inače, Dani Alves je u kampanji poput Neymara i još nekih reprezentativavca snažno podržavao Bolosnara poznatog i po rasističkim stavovima. A znamo koliko je Dani bio osjetljiv na rasizam dok je igrao u Evropi…
Međutim, nije političko opredjeljenje to što mu je istopilo imidž u javnosti već fudbalski teren. Poslije neslavne epizode u Sao Paulu, Alves je otišao u meksički Pumas sa kojim je bio pretposljednji na tabeli, igrao je jako slabo po izvještajima meksičkih medija i više se eksponirao ispijanjem margarita u Kankunu nego učinkom na travnjaku. Posljednju utakmicu za Pumas je odigrao još sredinom septembra. Od tada je trenirao sa B timom Barcelone kako bi ostao u formi za Mundijal.
Uprkos svemu, veliki dio brazilske javnosti je vjerovao da će ga Tite povesti u Katar. Fudbalski ali i još neki razlozi za taj potez mogu da se pronađu…
Alves – onaj kakvog se sjećamo – jeste mnogo ofanzivniji bek za razliku od Danila iz Juventusa koji bi ipak trebalo da ostane Titeov prvi izbor. Selektor Brazila je u mundijalskom ciklusu probao nekoliko desnih bekova pored Danila. Testirao je Fagnera, Emersona Rojala, Marsinja… I niko nije zadovoljio. Ni Danilo nije bio ništa posebno pa je Tite čak ozbiljno razmišljao da Eder Militao igra desnog beka u Kataru. Ali isto tako je Tite svjesno preuzeo rizik da ne pozove Rodineja koji je odigrao fenomenalnu sezonu u Flamengu i postao prvak Južne Amerike. Navijačka armija “najpopularnijeg kluba na svijetu” je već ogorčena na Titea što nije pozvao njihovog idola Gabigola. A ima ih blizu 30.000.000…
I na kraju se ipak odlučio za Alvesa prije Rodineja. Možda i da mu zaliječi ranu od prije četiri godine kada ga je povreda eliminisala neposredno pred Mundijal. Ali možda i zbog jednog bitnog razloga koji potenciraju brazilski novinari upućeni u Selesao. Alves ima veliko iskustvo i specifičan karakter. Navodno je jedini igrač u svlačionici koji može Neymara “da povuče za uši” (i navodno je to već radio) jer Tijago Silva nema taj uticaj. Ne libi se da svakom kaže sve u lice i da istupi pred svima. Pa bilo to protiv Neymara ili popularnih “klinaca” poput Vinija, Rafinje, Antonija… Navodno je Titeu bio neophodan takav tip jer je kapiten Thiago Silva previše mekan van terena.
Tite je svjesno rizikovao sa Dani Alvesom. I otvorio nacionalnu debatu.
Najveću još od 2002. godine i odluke Scolarija da na Mundijal ne povede Romarija. A znamo svi kako se to završilo… Ako Titeova trvdoglavost ovoga puta donese rezultat kao Scolarijeva onda će Daniju Alvesu sve biti oprošteno. Problem je što samo jedan rezultat u Brazilu briše grijehe. Tada je to bila „penta“, sada je to „eksa“. Ništa manje od titule se ne priznaje…
A ta “eksa” kako Brazil naziva toliko željenu šestu titulu prvaka svijeta je i jedini trofej koji nedostaje čovjeku sa najviše trofeja u historiji fudbala. Dani Alves je u karijeri osvojio 43 pehar. Više nego bilo ko drugi. Osvojio je Copa America, Olimpijske igre, FIFA kup konfederacija, Ligu prvaka, Ligu Evrope, Superkup Evrope, Svjetsko prvenstvo za klubove, osvajao duple krune u Španiji, Italiji, Francuskoj… Ali prvak svijeta nikad nije bio. I zato su danas za svakog Brazilca ipak Cafu i Ronaldinho najtrofejniji igrači, a ne Dani Alves. Oni imaju sve najveće trofeje. Plus Copa Libertadores! Daniju je ovo posljednja šansa, a mržnja u narodu bi tom mentalnom sklopu mogla da bude pogonsko gorivo da odigra posljednji ples u velikom stilu, piše Mozzartsport.