Novak se na samom početku osvrnuo na pitanje novinara N1 televizije Amira Krivošije koji ga je podsjetio na teniskog uzora, Jelenu Genčić, koja već devet godina nije sa nama.
“Ona je, moja teniska majka. Žena koja je uz moju porodicu učinila najviše u mom životu. Ona je žena koja je meni otvorila vrata ovog sporta. Pokazala kako se voli ovaj sport. Kako se stvaraju snovi, kako se prate svakoga dana. Jedan primjer, ja sam sa osam godina dok sam trenirao s njom u Beogradu odlazio nakon škole i teniskih trneinga do nje kući. Tamo smo gledali snimke raznih šampiona iz muške i ženske konkurencije. O Monici Seleš sam sve znao. Radili smo na mašti i na sanjanju i sa devet godina sam razvio neke vještine zbog nje koje dan danas koristim i koje mi pomažu u životu. Sve što sam postigao u tenisu njoj dugujem. Nažalost danas nije sa nama, ali je prisutna tu”, rekao je Đoković za N1.
Koliko je važno pobijediti sebe, pa nakon toga i protivnika?
“Često sam spominjao u prošlosti kako je mentalni trening važan kao i fizički. Svi se razvijamo, svi ovi mladi ljudi koji se bave sportom. Da li to bio tenis, sport ili vještina. Oni razvijaju mišiće i zglobove. Isto tako je važno razvijati mozak jer tu je početak i kraj svega. Sve je u životu moguće ako prije svega to osmislimo u glavi i duboko vjerujemo u to. Ja definitivno mogu da potvrdim svojim primjerom. To nije samo floskula to je u realnosti tako. Život je jedan proces i jedno putovanje koje zahtjeva strpljenje. Stvari se ne mogu desiti preko noći, takva nam je narav. Sve želimo da se desi odmah i sada. Nekako iz svog nekog iskustva profesionalnog sam zaključio da je to jedna od najvećih životnih lekcija. Sve ono što se čini, misli na dnevnoj bazi će uticati na ostvarenje snova ili ne. Meni je puno srce kada vidim mlade ljude koji se bave sportom i koji uživaju u tome i koji sa osmjehom dolaze na sportske terene. Koji provode vrijeme vani. Uz svu tehnologiju to je teško, jer toliko smo u tim smetnjama. Ohrabrio bih sve mlade ljude da sa društvom izađu napolje, pomognu zajednici koja će ispuniti njih i dati im nadu za budućnost. I u Visoko se vraćam, uvijek sam uz Bosnu!”, rekao je Đoković.
Koliko je važno pobijediti sam sebe mentalno?
“Život je proces i putovanje u kojem je potrebno svaki piramidalni blok ostvariti zajedno. Ne trebamo žuriti jer svaki blok u vašem primjeru može se urušiti ako se sve ne radi redoslijedom koji je neophodan za uspjeh. U tom smislu i analogiji nije razlika ni u sportu ni u drugoj sferi života. Za sve postoji proces koji je neophodan, u koji čovjek mora da vjeruje. Mora mu se predati i koliko god mi živjeli sami u glavama opet imamo naše bližnje ljude. Nared je tu, ljudi dobrog srca koji su uvijek tu da pomognu. Ne treba čovjek gledati da sve radi sam. Treba preuzeti odgovornost za postupke, ali isto tako osvrnuti se i posmatrati ljude oko sebe. Trebate pitati, savjetovati se, slučati. Ja mnogo pričam, a podsjećam se da trebam više da slušam. Ako stalno pričate ponavljate istu stvar. Na život gledam kao veliko učenje. Danas sam mnogo stvari naučio, nove prijatelje stekao i ovo iskustvo će ostati zabilježeno za vijeke vijekova u mom srcu. I do skorašnjeg ovakvog događaja vidjet ćemo se”, rekao je Đoković.
Novaku se najbolje stvari dešavaju na Wimbledonu, zbog čega je to tako?
“Wimbledon ima posebno mjesto u mom srcu i oduvijek sam sanjao da ga osvojim. On je bio prvi turnir koji sam ikada gledao na Kopaoniku u Srbiji. U mojoj porodici niko nije igrao tenis i nemam tu tradiciju. To je bio sudbinski tok i poziv. Gledao sam finale Wimbledona, mog heroja Petea Samprasa koji je osvojio tada prvi od mnogih. Sanjao sam da i ja mogu zaigrati tu u Londonu i da osvojim turnir. Nisam sanjao da je pojedem, ali mi je to palo na pamet u toj situaciji. Ako analiziram posljednjih deset godina moje karijere, Wimbledon je najvažniji turnir koji je dolazio u izuzetno bitnim trenucima. 2011. godine sam ostvario dječačke snove i bio broj jedan na svijetu. 2018. sam imao najveću povredu, operisao lakat, ispao iz top 20. Wimbledon je bio prvi veliki turnir koji sam osvojio i odskočna daska za naredni period gdje sam konstantno bio na poziciji broj jedan u svijetu. 2019. sam spasio dvije meč lopte protiv Federera i odigrao najuzbudljiviji meč svih vremena, barem za mene. I sada, neprijatan početak godine, emotivno me to prodrmalo i bilo mi je potrebno da se dozovem, da igru vratim na pravi put. I opet Wimbledon kao kruna sporta našeg. On je najvažniji turnir u historiji našeg sporta. Kada god kročim na taj teren osjećam važnost momenta, važnost da igram najbolji tenis. Imam 35 godina, zamjeram onome ko je rekao, ali osjećam se kao mladić i sa današnjom energijom mladih ljudi. Motivisali su me i dali mi da idem još jače u teniskim vodama”, rekao je Novak:
Da li je potez protiv Sinnera zaštitni znak?
“Ne znam možda će to biti neka proslava sa krilima aviona. Danas sam to par puta čuo iz publike, svidjelo se ljudima, i meni je. Bilo je spontano, ne znam da li ću padati nakon svakog poena, ali zadržat ću kao svoj potez”, rekao je Đoković.
Osvrnuo se na nove planove kada su u pitanju tereni u Visokom.
“Ovo je samo početak, svečano otvaranje. Ovo znači mnogo za sve uzraste, pogotovo za nas profesionalce. Sa ovakvo lijepo energijom možemo trenirati i to je najveća korist od ovih terena. Oni će se najčešće koristiti u okviru Teniskog saveza BiH. To je ono što imamo danas. Šta će biti sutra, ideja je mnogo. Puno stvari se treba potvrditi i organizovati, ali blagovremeno ćete biti obavješteni o svemu”, rekao je Đoković, a potom dodao:
“Ovdje postoji jedan izvor iz kojeg se svi napajamo. Svi koji su vidjeli Semira, Sabinu iz fondacije, razgovarali s njima, uočili su velike stvari. Za mene je ovo energetski moćno mjesto, svaki trenutak proveden ovdje za mene ima veliki značaj u tenisu, ali i privatnom životu”, ističe Đoković.