Govoreći o vremenu pisanja romana “Ja sam”, koje je trajalo 25 godina, Uzunović u razgovoru za Fenu kaže da je to puno godina rada, te da nije siguran da je stvar odluke potrošiti četvrt vijeka na nešto što je u suštini uvijek neizvjesno, više je to bila inercija napisanog materijala koji se uvećavao iz godine u godinu, kotrljajući se u nekom nepoznatom pravcu.
“Da mi je neko rekao da će pisanje ovog romana toliko trajati, možda bi moja strast za književnost ostala isključivo na čitanju tuđih, a uspjelih književnih djela. Zapravo, nisam niti imao jasnu viziju šta želim napraviti. I da će to na kraju biti tri, reklo bi se različite knjige objedinjene u jednoj, koju onda konstituiše zajednički naslov ‘Ja sam’, ispočetka je to bila knjiga priča iz djetinjstva, odnosno scenarij za nesnimljeni film ‘Koreja’ – jedna sarajevska četvrt koja se nalazi između nove željezničke stanice, pružnih kolosijeka, u blizini fabrike duhana, mljekare, fabrike ‘Vaso Miskin Crni’, KP doma Hum i o životima njenih neobičnih stanovnika, uključujući i moj”, podvukao je Uzunović.
On kaže da je nakon decembra 2002. godine, kada mu od srčanog udara umire otac, ta pripovjedna zamišljena nit prestaje i tada kroz novo i drugačije pripovijedanje piše treću knjigu unutar romana, a koju će nazvati “Tri očeve smrti”.
“Ustvari, po redoslijedu ona je prva napisana i zaokružena u ovom nizu te je mogla stajati samostalno”, pojasnio je Uzunović.
Navodi da je dvadeset pet godina neobjavljivanja, a pisanja proze od njega zahtijevalo da spoji te dvije cjeline, ta dva različito napisana pripovjedna materijala. Povezala ih je druga, središnja knjiga – “Manijak na tavanu susjedne zgrade”, to je knjiga koja opisuje jedno stanje voajerstva gdje se viri u tuđe živote stanovnika “Koreje”, i to je doba intenzivnog otkrivanja suprotnog spola.
“U toj drugoj knjizi iskrsava najviše likova, u cijelom romanu ima ih više od 500. U kompozicionim smislu, ova druga knjiga dirigira prvom i trećom, ravna ih, dovodi ih u sklad i kroz nju se provodi to tonsko jedinstvo ili glas koji sam dugo tražio kako bih uvjerljivost onoga što se čita podigao na najveću moguću razinu, a ta je da vas čitalac ne ostavlja do kraja knjige”, podvukao je Uzunović.
Govoreći o naslovu “Ja sam”, te da li se on možda može čitati i na dva načina, Damir Uzunović podvlači da mu nije bila namjera isticati neku apstraktnu individualnu samoću iako su mnogi pročitali ovaj naslov sa dugim “â! – Ja sâm.
“Onda bi on bio ispisan u nekom egzistencijalističkom ključu gdje me pisanje sasvim sigurno ne bi zabavljalo kao što me zabavljalo stvaranje romaneskne strukture koja je najbliža recimo razvijanju jednog bildungsromana. Pored razvoja protagoniste ovdje dolazi i do razvoja čitaoca, i čitalac na izvjestan način iz knjige u knjigu raste i povećava znanje o pročitanom. Ovo ‘Ja sam’ iz naslova i jeste i nije Ja, ono je višeznačno, ono nosi jednu tajnu koju treba otkriti, tačnije nagaznu minu na koju čitalac pred kraj romana naleti, i koliko sam do sada po reakcijama čitalaca vidio, razleti se na sitne komade. Ovo je dakako i postupak potvrđivanja vlastitog Ja kroz pisanje o drugim Ja-ovima, o onima koji su vam bliski i koje opisujete u svakodnevnim situacijama. Pišući o njima u stvari pišete o sebi, takav postupak sam najviše primjenjivao u drugoj knjizi”, podvukao je.
Govoreći šta sa sobom nosi pripovijedanje, pisanje u prvom licu, Uzunović smatra da kad pišete u prvom licu čitalac misli da sve što se u romanu događa, događa se vama, ali to je više zavođenje nego istina.
“Ovo jeste pripovijest pisana na bazi autobiografskih, stvarnih činjenica, ali mene je mnogo više od tog stvarnog korpusa zanimao stvoreni korpus, dakle razlika između stvarnog i stvorenog, ili kako bi to rekao Horhe Semprun: ‘Za mene je romansijer onaj koji koristi elemente stvarnosti da stvori svijet koji je vjerniji od stvarnosti same, upravo zato što je u potpunosti imaginaran’. Primijetio sam da proces sjećanja razvija jedno ogromno stanje imaginacije, kao da ponovo proživljavate svoj život, ali na drugačiji način, dakako i sve tuđe živote koje opisujete ili pominjete”, podvukao je književnik Damir Uzunović.
Roman “Ja sam”, ocjenjuje on, nosi nekad puno, nekad malo, nekad nikako njega, Damira, jer da nije tako, ovo djelo bi se onda moglo čitati kao autobiografija, memoari, ispovijed, ali ono to nije, ono je pripovijest i tu je sve moguće, moglo bi se reći da je najbliže autofikciji ili u nekom sobodnom prijevodu – samoizmišljanju.
“Jedan od mota romana, a ima ih dva (neka čitaoci otvore knjigu i pročitaju drugi), kaže: ‘Neki likovi su stvarni, neki su izmišljeni, tako je i s događajima’. Kad sam već kod mota, na tom mjestu bi mogla da stoji, a sada to vidim nakon godinu i po od objavljivanja i sjajnih reakcija čitalaca, i ova velika rečenica italijanskog filozofa Agambena: ‘U ovoj knjizi – kao i u mom životu, kao u svačijem životu – mrtvi i živi prisutni su u isto vrijeme, toliko bliski i zahtjevni da nije lako shvatiti u kojoj se mjeri prisustvo jednih razlikuje od prisustva drugih'”, ustvrdio je.
Govoreći o nagradama, Uzunović ističe Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za 2021. godinu koja mu je izuzetno važna jer je dodjeljuje struka (ustanovljena je prije tačno 70 godina, a prvi dobitnik je bio Ćamil Sijarić).
“Nagrade vam pored osjećaja zadovoljstva mijenjaju ustaljene navike i na neki način vas dekomodiraju, uslijede brojna putovanja, predstavljanje knjige na različitim mjestima, pripremanje za to šta ćete reći, izjaviti. Ali najbolje je kad vam se dese dok ste mladi, dok svoj život još gledate kao neki strmi uspon. Treba biti precizan, nagrade se često i ne dodijele najboljoj knjizi ili djelu, ali takvo djelo kasnije nagradi vrijeme i to je najbolja nagrada”, mišljenja je Uzunović.
Do objavljivanja romana “Ja sam” Uzunović dugo nije bio prisutan na književnoj sceni sa svojim djelima. Govoreći o tome, kaže da kada 25 godina ne objavljujete prozu – posljednja prozna knjiga “Kesten” (knjiga priča) objavljena je 1996. godine, ljudi i zaborave da ste nekada pisali.
“Roman ‘Ja sam’, sastavljen od tri knjige, nešto je kao ona najveća boca vina i vinari je zovu magnum, nešto kao životno djelo, ali mogu da primijetim da postoje i određena neodobravanja okoline gdje se krećem i djelujem, koja, iz nekih svojih razloga, želi dovesti u koliziju moje bavljenje uredničkim i izdavačkim radom sa mojim autorskim radom. Ne shvataju valjda da je sve to jedan ogroman čitalački rad bez kojeg nema niti može biti dobrog pisanja”, podvukao je u razgovoru za Fenu Damir Uzunović.