Braneći boje državnog tima, popularni Čoče dijelio je svlačionicu s mnogim vedetama jugoslovenskog nogometa.
“Stojković i Savićević su za mene pojam nogometnog majstorstva. Nažalost, nisam imao sreću da duže budem u reprezentaciji i da igram s njima na više utakmica. Uglavnom su mi bili protivnici. Piksi je na tom Evropskom prvenstvu 1984. tek ulazio u ‘A’ tim i odmah je pokazao da zrači harizmom i autoritetom. Odmah se prihvatao odgovornosti, sjećam se da je na debiju protiv Portugala izveo penal kao da mu je stoti nastup u reprezentaciji. Poslije je i na završnom turniru pogodio mrežu protiv Francuske. U pravom smislu riječi, lider na terenu i u svlačionici. Ipak, jedan igrač je također imao neslućeni talent, ali nije znao da ga iskoristi”, rekao je Simović.
Igrač o kojem je govorio je Baka Slišković.
“Kakav je to nogometaš bio, ljudi moji. Samo da je volio da trenira, bio bi Maradona. Ali on dođe kod mene i Pešića u sobu i kaže ‘kume, danas mi se ne ide na trening, šta da slažem’? I onda mu mi damo ideju za povredu članka, tetive, koljena… Kaže ‘bravo, to će sigurno da upali’. Dva dana kasnije izađe na utakmicu i to je pakao. Sjećam se gola protiv Stuttgarta iz slobodnog udarca, nikome na stadionu nije bilo ni na kraj pameti da bi iz te pozicije mogao da šutira direktno na gol. U tome i jeste tajna nogometnog genija, da te jednim potezom ostavi bez daha. U Mostaru su ga voljeli kao Boga. Izađe iz automobila u centru grada i ostavi ključeve u vratima. I onda cijeli Mostar vozi njegov automobil tokom noći. Mi ga pitamo ‘Baka, da li si normalan’. A on kaže ‘neka ih, neka voze, slupati ga neće sigurno’. Pravi šmeker i nogometni velemajstor”, prisjetio se Simović
Inače, status nogometnog božanstva koji je Slišković imao u Mostaru, Simović je stekao u još većem obimu braneći boje Galatasaraya u Istanbulu.