Prije tri godine dao je opširan intervju za italijanski list “Gazzeta dello sport” i u tom razgovoru iskreno i emotivno progovorio o lijepim, ali i bolnim detaljima iz svog privatnog života.
Svašta sam u životu imao i prošao: samo da mi je otac tu, naslov je velikog intervjua u kojem je sažet život trenera Bologne i bivšeg srbijanskog selektora.
U nastavku vam prenosimo neke od najemotivniji dijelovi teksta koji mogu ostaviti ravnodušnim, piše Blicport.
O OCU
“Otac je bio vozač kamiona. Preminuo je u 69. godini od raka pluća. Kad je otišao, nisam bio s njim. Svaki dan razmišljam o tome. Tokom rata sam ga molio da dođe u Italiju, ali on je htio ostati u svojoj zemlji. Volio bih da vidi svoje unuke kako rastu. Što se snova tiče, ne sanjam o osvajanju Lige prvaka ili Scudetta. Moj san je nedostižan – da mogu zagrliti svog oca. S druge strane, majka me još uvijek gleda istim pogledom kao kad sam bila dijete. Ona ne govori italijanski, a moja djeca govore malo srpski, ali svaki put kad nas posjeti u Rimu, vidim je kako ih gleda i shvatim da su riječi suvišne za ljubav.”
O SIROMAŠTVU I BANANAMA IZ DJETINJSTVA
“Danas dobro živim, ali znam kako je kad malo jedeš. Kao dijete volio sam banane, ali nismo imali novca. Majka mi je kupila jedan i morao sam ga podijeliti s bratom. Jednom sam joj rekao da ću kad se obogatim kupiti kamion banana i sve ću ih pojesti. Danas idem u restorane i biram najbolja jela. Pijem dobra vina, ali nikad ništa neće nadmašiti okus onih zalogaja banane. Zato mi roditeljima ništa nije nedostajalo, a bogatstvo koje ću ostaviti svojoj djeci nije ekonomsko, već vrijednosti i učenja. Poštenje, odanost, požrtvovnost… Morat će se oznojiti i prezime im neće biti dovoljno.”
O VUKOVARU
“Rođen sam u Vukovaru i za mene je to bio najljepši grad na svijetu. A onda je postao simbol rata. Vratio sam se tamo prije dvije godine, nakon 25 godina… Zadnji put sam bio takav za vrijeme rata, 1991. Sve je bilo sravnjeno sa zemljom, nisam se mogao ni snaći… Sjećam se ruševina zgrada i strojeva koji su pravili rovove. Ptica nije letjela, nije bilo ni pasa. Sjećam se pogleda dvojice desetogodišnjaka dok su nosili puške. Imali su oči muškaraca u tijelima djece. Tužne oči koje su vidjele sve osim djetinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao me ko sam. Često se sjetim tog djeteta, volio bih da znam što mu se dogodilo. Ako ga rat nije odnio, onda je danas čovjek. Možda ima ženu i djecu. Nadam se da su ta djeca postala odrasli ljudi koji su ponovno otkrili malo svjetla.
O RATU, ARKANU…
“Svi ratovi su strašni. Ali bratoubilački rat koji smo doživjeli u bivšoj Jugoslaviji je najgore što se može dogoditi. Prijatelji se međusobno pucaju, porodice se raspadaju. Vidio sam kako moji ljudi padaju, gradovi nestaju. Kako sve postaje izbrisano. Moj najbolji prijatelj uništio mi je kuću. Moj daidža, Hrvat i mamin rođeni brat, rekao je da je mog oca htio zaklati kao svinju. Našli su ga Arkanovi “tigrovi” i zamalo ga ubili. Nazvali su moj broj telefona i spasio sam mu život. Mnogo puta sam govorio o svojoj oproštajnoj poruci Arkanu, kojeg sam poznavao i prije rata, kao i o osudi njegovih zločina, o tome što je on predstavljao za Srbe u to vrijeme… Trebat će još dvije generacije da shvate šta se dogodilo. Bilo je to porazno za sve. Šta ja kažem, može reći i Hrvat i Bosanac.
“JA SAM SRBIN OD GLAVE DO PETE”
“Imam jak karakter. Ja sam Srbin od glave do pete, sa svim vrlinama i manama svog ponosnog naroda. Znam priznati svoje pogreške, znam dati i primiti izvinjenja i uvijek sam spreman na dijalog. Misle da sam težak čovjek. To je istina. I bolje da me ne provociraju. Ali čak i čovjek s mu***a može biti ganut. Kad sam prvi put došao u Međugorje, plakao sam kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjećao sam se jačim. Bio sam više čovjek tog dana nego ikad u životu. ”
O SUPRUZI ARIJANI I DJECI
“Moja žena i djeca su moja snaga, moj smisao u svemu. Moja me karijera spriječila da u potpunosti uživam u njihovom odrastanju kako bih želio. Najviše pažnje posvetio sam najmlađem sinu jer sam bio stariji i nisam više bio nogometaš. Ali vrijeme brzo prolazi… Kad odem u njegovu školu, on me više ne trči pozdraviti, postaje ga sram.”
O IZGUBLJENOM DJETETU
“Prije nešto više od godinu dana, Ariana i ja smo čekali drugo dijete. Nažalost, trudnoća je prekinuta. Imati dijete s 50 je na neki način kao prvi put. Moja žena pati zbog toga, znam i vidim. U boli, mislim da smo već imali sve kao roditelji. Možda bi još jedno dijete bilo izazov, protivno zakonima vremena. Navečer, prije spavanja, uvijek se pojavi ta misao.”
PONEKAD SE OSJEĆAM KAO DA IMAM 150 GODINA”
“Duga kosa i kovrče iz vremena kad sam bio dječak ustupili su mjesto sedmoj. Iako su mršavi, branit ću ih kao što sam branio svoje golmane. Što se tiče energije i entuzijazma, osjećam se kao 20 godina mlađi, iako ponekad pomislim da imam 150 godina, s obzirom na sve što sam prošao. Mladost u Srbiji, karijera, Italija i mnogi gradovi. Šestero djece, siromaštvo, uspjeh, bogatstvo. Ali i dva rata, rane, suze… Danas, kad pogledam iza sebe, mogu se zapitati: Siniša, koliko si života proživio?”
SAVRŠENA UTAKMICA
“Bila je to prva poslijeratna utakmica dviju reprezentacija u Zagrebu. Plasirali smo se na Evropsko prvenstvo. Utakmica je završila 2:2, a ja sam asistirao za oba gola. Novine u Srbiji su mi dale 10.”
DERBI NA MARAKANI
“Derbi u Beogradu ne može se ni s čim usporediti. On je puno više od šibice. Atmosfera na Marakani ne može se objasniti. U Milanu se igra derbi visokog plemstva. U Rimu je derbi šala cijele godine. Genova ima najljepše koreografije. U Torinu je “Granatina” volja da sruši hijerarhiju zarazna.”
KAKO JE NEDOSTAJAO KLUPI JUVENTUSA
“S Juveom sam se sve dogovorio. Bio sam u rezidenciji Agnelli, s Marottom i Nedvedom. Tada je Conte odlučio ostati da bi dva mjeseca kasnije podnio ostavku. Ostao sam u Sampi, a Allegri je otišao u Torino… Toliko sam puta bio u kontaktu s Interom da ni sam ne znam koliko puta sam bio blizu klupe Nerazzurra.”
50 GODINA U TRI FOTOGRAFIJE
“Prvi susret s Arijanom i kako sam se izgubio u njenom osmijehu. Dolazak moje djece na svijet. Zalet, ljevica i lopta u rašljama.”
SVE BIH ISTO U ŽIVOTU
“Opet bih napravio sve isto. Čak i greške. Jer nema savršenih života. A i njima bi bilo dosadno. Ako sam danas ovo što jesam, to je i zahvaljujući greškama. Živio sam ovih 50 godina kako sam htio”, misao je kojom je Mihajlović završio intervju.