Gledam Lea Messija kako loptom poput laserskog noža sa klinike Heidelberg kida zrak između meksičkih nogu i pogađa donju ćošu Ochoinog gola u Kataru. Argentina u delirijumu, komentatori se takmiče ko će više uzdignuti ovog čarobnjaka…
Gledam, tako, dan nakon tog Messijevog gola kako neki doajeni u Napulju pjevaju Ho visto Maradona (”Vidio sam Maradonu”), na dvogodišnjicu njegove smrti, dive mu se i gledaju u nebesa. Šta sve ima između tog gola Meksikancima i ode navijača Napolija jednom besmrtniku ne bi možda moglo stati ni u kakvu svetu knjigu. Iako igraju za istu reprezentaciju od srebra, Leo Messi i Diego Maradona dva su svijeta različita, nose dva različita dunjaluka na svojim plećima.
Da budem jasan, romantizam i mitologija sastavni su dio fudbalske igre i moje sjećanje na Diega jest obojeno odrastanjem, tim magarećim godinama kada kosmos izgleda mal u odnosu na heroje tvojih snova.
Dok ovo pišem Argentina je još u igri da osvoji naslov svjetskog prvaka u Kataru, Messija većina vidi kao nedodirljivog igrača, sa najboljim statistikama i ostalim dijagnostikama kojima je podložan moderan fudbal. Nije ni sporno da je Leo jedan od najvećih svih vremena, njegove brojke, rezultati i trofeji su fenomenalni – on je vjerovatno najbolji igrač svoje generacije, ali zašto ostaje u sjeni velikog Diega?
Barcelona kojoj je Messi donio toliko trofeja postala je klub globalnih konzumenata i sponzora (naravno ima i onih drugih, ali ih je manje) od Badalone do Singapura, a Diego je stvarao mit o sebi u jednom drugačijem okruženju, na stadionu Asteka u Meksiko Cityju gdje je kao na Michelangelovoj freski u Sikstinkoj kapeli dodirnuo Božju ruku, i ispod Vezuva, gdje su nakon prvog osvojenog Scudetta u istoriji kluba navijači na zidinama najvećeg napuljskog groblja Fontanella ostavili grafit: ”Ne znate šta ste propustili”.
Bilo je tih mitskih golova, od Škijinog Španiji za plasman na SP 1974., Bakinog čuvenog iz kornera, Vahinih u finalu Kupa Maršala Tita 1982., Sušićevih toj istoj Argentini, Zlatanove pete Buffonu na EP-u, pa onaj Zidaneov ili van Bastenov volej, tu je i Piksijevo slanje Martina Vasqueza po ćevape…, ali samo je on u jednoj utakmici i to za četiri minuta dao dva najslavnija gola u čitavoj historiji nogometne igre.
I da je u Meksiku 1986. postojao VAR, Božja ruka se nikada ne bi spustila na zemlju – ne bi bilo kozmičke pravde za Foklande, pisana pravila bi pojela ljudski genij – Svemir bi nastavio svoju dosadnu putanju, a Maradona bi dobio žuti karton i ne bilo i drugog, veličanstvenijeg gola, kada je veleslalomom povaljao više od pola engleske reprezentacije. O tom drugom golu postoje razne filozofije, a ja sam najbliži onoj filozofskoj školi da je ”Maradona sve vrijeme igrao kao da će dati loptu slobodnom igraču, a u stvari je išao sam. Do kraja!”, kako je to Mare (Srđan Miletić) objasnio u seriji “Ono kao ljubav”, kada poredi slobodu muškaraca u vezi sa golovima Maradone protiv Engleske.