Zašto? Pa zato što kada ga se najviše tražilo da govori za medije i kada se to od njega najviše i očekivalo zbog svega što je bilo i bio u Želji u periodu kada ga je vodio, a posebno neposredno kada ga je napustio, bio je obično „zakopčan do grla“.
A Misimović je sada u svom izlaganju poručio kako se on neće vraćati u klub, kako je došao na sastanak sa „klupskim strukturama“ šta god to značilo, i da su se nešto i dogovorili, a šta, valjda, čuće se.
No, iskoristio je priliku da kaže kako on, zapravo, nije za ulaganje u Želju novca od strane nekog (ko god to bio) strateškog partnera. On bi, radije, da Željo bude dioničko društvo i da 49 posto dionica imaju navijači, a ostatak bi se eto i mogao ponuditi nekome, sa parama, vjerujemo. On to ne bi, kazao je…
To, ako ćemo biti realni, znači da Misimović zapravo i ne želi neku strukturalnu promjenu u Želji koja je neophodna. Priča o 49 posto dionica navijačima zvuči sjajno, neki su se već, vjerujemo, zamišljali kako kao „mali vlasnici“ dolaze na svoj stadion da navijaju za svoj klub, lično svoj, jer su kupili dionice. No, realno, može li se to sprovesti? I koliko bi koštala jedna dionica, pet, deset, 50, 100 maraka, i koliko uopšte vrijedi i košta Željo sa svojim stadionom, pa i onim pomoćnim terenom oko kojeg se godinama lome koplja, ali i sa gotovo desetak miliona maraka duga…?
Jer, bude li kao i do sada da „mi smo Željini, Željo je naš“, a u stvari ničiji i svačiji, neće se znati ko je glavni, ko upravlja, „ko kosi, a ko vodu nosi“, i plavo-bijela svakidašnja jadikovka, koja postaje već decenijska elegija, samo će se nastaviti do konačnog kraja kluba. I sve bez trunke odgovornosti.
A čudno je da se popularni Miske sada pojavljuje, kad u klubu tvrde da nisu, kako je Bosnainfo.ba prvi i jedini do sada objavio, propali razgovori sa Eldinom Digislićem, potencijalnim, ali i strateškim partnerom Željezničara, kako je odlučila Skupština kluba. Odgovorni su napisali demant koji to nije i bolje bi bilo da nisu ništa pisali, a sam Misimovićev dolazak na Grbavici, potvrđuje da je priča sa Digislićem već passe.
Na kraju, ne želeći nikome da dijelimo lekcije, ističemo da je dosta sa pričama i pričicama oko Željezničara, njegove buduće moguće vlasničke strukture, te načina na koji će se fudbalski div sa Grbavice ponovo uspraviti na svoje noge. To raznoraznim „sindikalnim“ idejama sigurno neće uspjeti, već se tako nešto pokušalo. Uostalom, navijači su svoje dali kad god je trebalo, i novac za istočnu tribinu, i kupovinom ulaznica i članskih karata skupivši dovoljno da se nakon desetljeća stadion počne obnavljati, a klub nastavi kako-tako finansirati.
Svaka dalja takva inicijativa zapravo je samo produžavanje agonije i čini se da oni koji ih propagiraju i nemaju namjeru da istinski pomognu Želji, već bi da kao i do sada, budu „capo di capa“ na Grbavici, ali s tuđim parama, sa maksimalnim ovlastima čak i da sastavljaju tim na terenu, ali u isto vrijeme i bez ikakve odgovornosti za na primjer, cijenu svega toga, kredita koji (su)se godinama dizali, i dugove koji su višemilionski.