Tema je bila lagana, ali se ipak ticala svekolikog pučanstva. Glavne uloge zauzimali su neprevaziđeni Anton Samovojska i bivši golman Tomislav Ivković. Potonji je poznat po odbranjenim penalima Maradoni što mu je bilo dovoljno da sebe vaspostavi bardom i učini da ga se u fudbalskim krugovima tretira sa strahopoštovanjem makar ništa drugo u životu ne napravio. Ivkovićev „rad“ je poznat i u sarajevskim i banjalučkim krugovima, gdje se bavio trenerskim poslom nakon što je u karijeri s tri tima ispao z Prve Hrvatske nogometne lige.
Elem, nacionalnu tragediju, maltene, izazvao je stručni komentator HRT-a Samovojska jer je – hodajuća enciklopedija kakva jeste – lupio da je najslabija karika reprezentacije Srbije na SP – golman Borjan.
Pomenuti je rođen u Kninu, ali brani za Kanadu, pa je lapsus poslovično preupućenog Samovojske naišao na regionalne reperkusije. Od Antona se očekuje da bude nepogrešiv, gdje će to tako izjaviti.
Legendarni novinar Sportskih novosti i omiljeni komentator-analitičar svih prvenstava u zadnjih dvadesetak godina, jal evropskih jal svjetskih, tobože se obrukao, ali nije se obrukao Ivković koji potom nije znao nabrojati ko su golmani Srbije koje je Piksi poveo u Katar.
Portalski „stupci“ bili su rezervirani za Samovojsku zato što smo navikli na njegovo znanje. Ivković je pak ostavljen po strani (ne i od revnosnog komentatora Indexa), jer smo valjda navikli da je njegova priča prazna i šuplja, pa nas ne iznenađuje nepripremljenost u poslu za koji je plaćen…
No, međutim. Nije ovo tekst o Tomislavu Ivkoviću, već o stručnim konsultantima kao uzusima te kako to ferecera u BiH i Hrvatskoj.
Jedna greška je bila dovoljna da novinar Indexa posveti vrlo angažiran tekst o „gorućem“ problemu nezanimljivosti sadržaja na HRT-u.
U BiH s druge strane teško je očekivati i za 40-50 godina da se pojavi neki Samovosjka, ili neki Joško Jeličić koji je u Hrvatskoj postao paradigma stručnog analitičara. Njegovi komentari iščekuju se više nego utakmice što komentarima prethode. Joško je dovoljno stručan i obrazovan, ali i inteligentan i namazan, shvatio je opis posla „pundita“, zanimanja koje je u Indexovom tekstu posebno opisano i to „fura“ na najbolji mogući način. Dovoljno je jednu emisiju pogledati i da imate materijal za 4-5 portalskih tekstova koji će izazvati hiljade komentara i reakcija. Jedan njegov „dobačaj“ o Šutalu koji je nakon tri utakmice među rajom i novinarima postao „Beckenbauer iščapljine“ dovoljan je da opravda njegovo postojanje u studiju.
Posebno je impresivno na istom mjestu bilo pola sata nakon utakmice Kanada – Belgija. Osim Jeličića znanje je dijelio i Nenad Bjelica. Uporedo na BHT1, bez da ikoga ovdje prozivamo i kudimo, o općim mjestima su pričali profesor Mensur Dogan i nekadašnji Željin as Dželaludin Muharemović.
Znate, kad uporedite te dvije priče (nećemo o tome kako izgleda studio, jer na BHT-u izgleda puno bolje nego na HRT-u), to vam je kao da uporedite priču dvije sredovječne šalterske radnice iz opštine s dijalogom Dževada Karahasana i Martina Heideggera.
Na BHRT-u ćete saznati da Korejanci slabije igraju glavom, da je jedna ekipa igrala dobro dok nije izgubila snagu… otprilike da je lopta okrugla. Na HRT-u dvojac za kormilarom objašnjava zašto je Hrvatska bila besmislena protiv Maroka. Crtaju ljudi, razmagljuju ono što običan gledalac, fudbalski laik, ne može vidjeti gledajući utakmicu.
I u tome je valjda poenta. Da od onog koji je stručan naučiš nešto, da njegove rečenice nisu isprazne floskule, opća mjesta i ono što smo svi vidjeli, nego nešto što bi čuli od trenera da smo s njim i njegovim igračima u svlačionici.
Tokom 20 godina novinarske karijere ovog autora, reprezentacija BiH odigrala je nekoliko zaista velikih utakmica. Prije desetak-petnaest godina nisu postojali portali kojima je dovoljno objaviti video Neymarove noge i da više ništa ne moraju.
Tada je bio izazov pripremiti iole smislen novinski sadržaj uoči i poslije utakmica, po uzoru na ozbiljne evropske sportske listove. Grafikoni, komentari, mišljenja… Ništa od toga nije bilo moguće sprovesti u djelo iz jednog, ključnog razloga – nepostajanja stručnosti. Koga nazvati da ti kaže išta smisleno? Nikoga. Imaš nekoliko legendarnih fudbalera, ali kada ih nazoveš oni kažu nemoj da ja pričam šta bi selektor mogao i trebao, znaš kako će reagovati, naljutit će se…
E, pa nije to poenta posla kojeg bi mnogi željeli raditi, ali pojma sa životom nemaju.
Razmjeni mišljenja nije cilj da se Dalić naljuti na Bjelicu, nego da gledaoci, ljubitelji fudbala prošire vidike, možda i da Dalić svoj proširi, da naučimo nešto. Na kraju krajeva šta je smisao svakog programa? Da se tim sadržajem zabavimo, ako već ne možemo da se obrazujemo.
– Facebook komentatori kažu što nisi igrao s dva napadača. Evo vam primjer Španije, koja je s jednim napadačem zabila sedam golova. To apslutno nema veze – priča Bjelica i pokazuje kao da pomjera šahovske figure, kako se tri igrača na lijevoj strani kod Španije rotiraju i od beka nastaje krilo, a od Dani Olma napadač. Pa umjesto jednog ispred gola najednom tri napadača.
Pokazuje čovjek kako sedam hrvatskih igrača protiv Maroka smetaju jedni drugima u veznom redu, kako Kovačić traži sebi prostor na lijevoj strani između Sose i Perišića pa ne valjaju onda ni jedan ni drugi. Takav igrač, a “utopi” i sebe i još dvojicu… I šta treba sad, da Kovačić zamjeri Bjelici?
Ništa to kod nas nema. Kod nas su ivkovići od kojih možeš saznati samo ono što si i sam vidio, da je nebo plavo. To na jedan poseban, plastičan način objašnjava gdje smo mi, a gdje je zemlja koja se na nas naslanja. Ne mora broj učešća na Svjetskim prvenstvima to objašnjavati.
Nama prije svega nedostaje stručnosti!
O vicu, mašti, neposrednosti, duhovitosti… bespredmetno je i govoriti.