U iskrenom obraćanju opisao je atmosferu koja je znala karakterisati trenutke prije utakmica, trenutke tišine u autobusu i odsustvo zajedništva koje osjećaju i igrači tok kluba.
“Voziš se od Ilidže do Koševa, moraš proći kroz cijeli grad. Niko ne razgovara. Svi nekako u svom svijetu”, rekao je bivši strateg Sarajeva.
Posebno je naglasio koliko je trenerima važno da kroz ponašanje igrača pronađu dodatnu sigurnost i vjeru u ono što rade, a to na Koševu, kako kaže, nije dobijao.
“Jednostavno, meni se desi da ne mogu prepoznati uopće u kakvom su oni stanju. I sada ti dolaziš i pokušavaš neke stvari implementirati, raditi i dati im energiju. Zamislite, ja imam 52 godine, bole me kukovi i sve to. I zaista se nekad osjećam malo glupasto, malo idiotski.”
Govorio je i o kompleksnosti rada sa velikim brojem igrača, objašnjavajući da svaki fudbaler zahtijeva drugačiji pristup, posebno kada je riječ o pritisku i motivaciji.
“Imaš 25 igrača, a nekad ih moraš jednog po jednog buditi. Moraš shvatiti ko može podnijeti pritisak i na koji način. Ne možeš sa svakim isto razgovarati”, poručio je.
Njegove riječi otkrivaju drugu stranu trenerskog posla u velikim klubovima poput FK Sarajevo, gdje se osim taktike svakodnevno vodi i psihološka borba unutar svlačionice.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.