U vrijeme kada politika i političari svakodnevno svojim potezima ruše i omaložavaju sve što vrijedi u jedinoj nam državi Bosni i Hercegovini, dok truju zdrave mlade i još uvijek nezavađene mozgove, u vrijeme kada nas ubiše u pojam vijesti s TV-a i portala o nestabilnoj BiH i socijalnim problemima svih naroda… svaka lijepa i pozitivna, obećavajuća i optimistična priča dođe nam kao šok terapija i melem za mozak i dušu.
Jednu takvu su nam pripremili mladi bh. vaterpolisti, kadeti, koji su na Euru divizije 1 osvojili bronzu, rezultat kojem se malo ko nadao. Dakle, da podvučemo, naši MOMCI VRATILI SU SE S MEDALJOM SA EVROPSKOG PRVENSTVA, baš kao što su i 2016. Musa i tadašnji zlatni klinci!
Vaterpolo nije u BiH sport koji se nalazi među tri – četiri „glavna“, ali ono što su napravili bh kadeti predvođeni selektorom Kristianom Njavrom moglo bi vaterpolo u skorije vrijeme postaviti odmah iza fudbala, košarke i rukometa kada su ekipni sportovi u pitanju. Jer, ljudi u BiH generalno vole sve sportove koji donose kakav takav uspjeh na međunarodnoj sceni, bili ekipni ili pojedinačni (Lana Pudar, Amel Tuka, Larisa Cerić…), a vijest od uspjehu mladih vaterpolista je prohujala zemljom poput tornada i barem smo na trenutak skrenuli sa paćenićkih tema, a portale smo čitali s osmijehom na licu.
Svima je cilj bio isti
Ono što je posebno skrenulo pažnju naše javnosti jeste izjava selektora vaterpolista Kristiana Njavre nakon uspjeha u Sloveniji i pobjede nad Ukrajinom nakon penala (9:9, pen 4:2) za treće mjesto. Selektor je tada rekao da je igračima prilikom preuzimanja selekcije i tokom prvog sastanka sa igračima tražio od njih da „zaborave iz kojih sve gradova dolaze, nego da budu kao jedan, kao kolektiv, jer samo tako mogu do uspjeha“. Znao je Njavro vrlo dobro šta radi, a sve poslije je ubrzo postalo historija.
Razgovarali smo sa selektorom i zamolili ga za početak da nam “dočara“ taj njegov stav prema ekipi i reakciju momaka od prvog dana preuzimanja tima kojem je on očito uz trenera postao i mentor i učitelj, ali i pravi primjer PRAVIČNOG ČOVJEKA na pravom mjestu.
– Od početka insistiram na tome da ako nešto želimo napraviti moramo biti ekipa. Jer jedno je skupina individualaca na jednom mjestu, oni su to što jesu, ali nešto skroz drugo je skup ljudi koji teže ka istom cilju. To je već ekipa. Ja već godinama radim u Neumu i ne gledam ko je čiji sin, ko je kome kum i slično… meni su sva djeca ista i tako će biti od prvog do zadnjeg dana dok budem radio ovaj posao. Ja to tako gledam, ističe Njavro.
– Od prvog dana i sastanka u prvom mjesecu u Trebinju gdje sam izabrao spisak od 22 momka s kojima želim raditi dalje. Tada sam im rekao da oni treba da budu ponosni i sa svojim mjestima iz kojih dolaze, svojom vjerom, bilo čime što ih karakteriše. Upravo mislim da je to naše bogatstvo, što u ovako malom prostoru imamo toliko različitosti a u isto vrijeme i toliko istih problema i želja. Na posljednjem okupljanju prije 7 dana u Banja Luci primjetio sam da se tu stvorila jedna zdrava i lijepa hemija. Družili su se, sve je bilo top i onda sam za Ljubljanu odlučio da izrotiram sve. U sobama su bili po dvojica momaka ali nijedan iz istog kluba, izmješao sam ih kako mi je na pamet padalo… I onda sam na treningu u Ljubljani vidio to zajedništvo, kako rade, treniraju, vidio sam da će ovaj jedan ginuti za onog drugoga u odbrani i slično. Da smo se ikako drugačije gledali osim kako se zovemo, da li Stefan, Josip ili Harun, ne bi došli do uspjeha. Stvorili smo ekipu koju možemo zvati porodica, ispričao nam je Njavro najvažniji dio ove prelijepe sportske bh. priče.
Od katastrofe do uspjeha
Pitali smo selektora Njavru da li je pred polazak na EP vjerovao potajno da bi ova ekipa mogla doći do medalje?
– Ja živim da treniram da igram i da pobjeđujem. Ne bih davao 200 posto sebe da ne vjerujem da možemo slaviti, nešto osvojiti. Općenito u životu tako se treba postaviti. Neki su treneri smatrali da će nas jedni dobiti 10, drugi 20 razlike… Ja sam vjerovao čvrsto da ako ispoštujemo dogovoreno da možemo nešto napraviti. Prva želja mi je bila da pobijedimo barem dvije utakmice. Da uđemo u razigravanje od 7. do 10. mjesta. Da ne bude kao ranije u Podgorici gdje smo gubili velikim razlikama. Od jedne Francuske gubilo se s katastrofalnih 30 i nešto razlike. Ovdje, u Ljubljani smo došli i da smo igrali s tim Francuzima da siguran sam da bismo bili u egalu, možda ne bi pobijedili ali bi izgubili tijesno. Takva razlika je napravljena u samo dvije godine. Ima jedan video na internetu gdje se vidi koliko se Francuzi raduju osvajanju prvog mjesta. Ja mislim da bi se mi trebali trostruko više radovati ovom trećem mjestu nego oni prvom!, priča nam Kristian.
Na pitanje da li bi ovo mogao temelj nečega što bi kroz koju godinu moglo izrasti u jednu respektabilnu seniorsku A selekciju BiH u vaterpolu, i kakva nam je vaterpolo budućnost u zemlji generalno, Njavro kaže:
– Sigurno, to je neki cilj u VSBiH. Sa ovom talentovanom generacijom smo odlučili da nastavimo raditi. Prošle godine u 9. mjesecu odradili smo s njima tri kampa, potom je bio jedan jak turnir u Trebinju i ovo sada je kruna tog rada. Uzimamo sad i stariju generaciju 2008/09. i kroz 3-4 godine i s njihovim odrastanjem nadamo se da ćemo moći formirati i seniorski tim koji će nas moći predstavljati na međunarodnoj sceni. Istina, taj tim će zahtjevati i jaču finansisjku podršku. Jer, taj nivo zahtjeva često okupljanje, konstantno igranje, sve da bi mogli biti na nekom nivou, objasnio nam je selektor.
Budžeti klubova poput fudbalskih plata
Kvalitetom vaterpolo lige u BiH nije zadovoljan, ali kaže i to da postoje planovi za potencijal koji bi procvjetao uz malo veće ulaganje.
– Problem su naravno finansije. Vidite, mi smo prilično kilometarski udaljeni. Imamo klub na primjer u Neumu, Trebinju, Sarajevu i Banju Luku. Teško je imati kvalitetnu ligu sa svega 6 klubova u ligi. Kad bi imali neki dvokružni ili trokružni sistem to bi značilo putovanja na sedmičnom nivou od po nekoliko stotina kilometara. Nastojimo raditi na tome da imamo barem neke dvokružne turnire da djeca godišnje odigraju barem 20 utakmica u kategoriji koju odlučimo gurati. Mi smo se sad opredijelili za 2008 i 2009. godište, tu bi djeca trebala imati lige, dok bi se ostali trebali priključivati. U isto vrijeme moramo biti svjesni da smo u okruženju vaterpolo sila. Oni momci koji ne upadaju u reprezentacije iz Srbije i Hrvatske, a imaju korijenje ovdje, oni mogu izvaditi pasoš BiH i ti nam igrači mogu jako puno pomoći. Evo primjera, imali smo momka sad iz Beograda, porijeklom je iz Prnjavora odakle je njegov otac i igrao za BiH. Već sad imamo još nekoliko upita iz Vojvodine, Hrvatske… Vidite da fudbal uzima također igrače koji su rođeni vani.
Njavro kaže kako „vaterpolo nije skup sport“, dugo je u njemu i kompetentan je da procjeni koliko ulaganja su potrebna da bi vaterpolo bio na većem nivou.
– Ja sam u ovom sportu preko 20 godina, od svoje 19 godine sam u Jadranu. Budžeti vaterpolo klubova su na nivou novca kojim neki fudbalski ili rukometni klub plaća svoje igrače. Mi smo uvijek na margini finansiranja jer nismo interesantni, ali samo kada bi se ljudi osvijestili i shvatili da s proračunom od nekih 100.000 KM ili 50.000 eura vaterpolo klubovi ne samo da mogu egzistirati nego biti i jako ozbiljni. Da igraju evropska takmičenja. Evo šta se može desiti kad se malo truda uloži, mi smo dokaz. Za pripreme reprezentacije od 20 dana i odlazak u Ljubljanu nama je bilo potrebno između 40 i 50.000 KM. To su neke minorne cifre, a dobrobit može biti ogromna, rekao nam je na kraju razgovora selektor U16 vaterpolo selekcije BiH Kristian Njavro.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.