Protivnici su bili Engleska, Italija, Nizozemska, Mađarska dva puta i Njemačka. Bolji skor nismo ni očekivali, ali jesmo da se napravi neki pomak u igri. Da to na nešto liči, jer baš ne liči ni na šta. I nije u tome uspio…
Zajedničko za svaku od pomenutih utakmica je da je selektor nakon što je sudija odsvirao kraj, naglašavao kako je “ponosan na igrače”, te kako im “nema šta zamjeriti”…
Ovo “ponosan” podebljavao je činjenjicom da su se borili na terenu, kao da je to neki poseban dar, umijeće. Boriti se na terenu je nešto što se pretpostavlja, ali i nešto bez čega se fudbal, bilo kakav, a pogotovo onaj profesionalni, na top nivou, reprezentativni, ne može uopšte igrati.
Toga mora da su svjesni igrači koje Barbarez poziva. Uostalom, uglavnom su rođeni i igraju vani, uglavnom u Njemačkoj, pa je nedavno u Zenici izgledalo kao da igra Njemačka protiv “Njemačke II”. A tamo, u Deutschland nema da se ne bori, ne trči…
Tako da biti “ponosan” na to jer je neko istrčao na teren, pa se borio, uklizavao, grčevito branio jer napadati ne znaju, a odbraniti se ne mogu, ostavlja nas sa upitnicima kao, na primjer – da li selektor stvarno ne vidi s kim ima posla i koga i kakve igrače vodi, ili je na protiv toga jako svjestan pa sad ne želi da bilo šta još više razvaljuje jer je sve ionako razvaljeno, ili on misli da ova ekipa može puno, puno bolje, ali joj se eto, nekako, ne da…
Ovo “nema šta zamjeriti” vjerovatno ide uz njegovo stalno pozivanje na realnost, na sagledavanje gdje je bh. reprezentacija i uopšte bh. nogomet u ovom trenutku. Ako je to to, onda nam je to sada još jednom dobro pojasnio – bh. nogomet je na samom dnu.
Vodeći se ovim i ovakvim činjenicama, moramo priznati da je Barbarez, zajedno sa svojim prethodnicima na mjestu selektora koje nikako ne treba izostavljati iz “zasluga”, ali prije svega skupa sa igračima koji su prethodnih par godina nosili dres reprezentacije uspio u tome da se više niko živ u BiH ne sekira kada se izgubi utakmica.
Fudbalski zaljubljenici, fanatici, oni kojima je fudbal i tekma duševna hrana, ali i djeca, djevojke, žene, nane i dede, već odavno ništa ne očekuju od naših fudbalera. Na pomen reprezentacije u fudbalu, svi samo odmahuju glavom i nemaju više ineresa ne da navijaju, nego da ih uopšte prate, gledaju na TV, a kamoli idu na utakmice.
E na to Barbarez, ali i Milošević, Kodro, Hadžibegić, Baždarević, Prosinečki… uz svu bulumentu igrača i igračića koji su prodefilovali kroz reprezentaciju mogu da budu “ponosni”…