Ako sam to za Inter ikada i rekao, moram priznati da se više ne sjećam. Znam da sam u to vrijeme svojima obećavao da ću jednog dana braniti za Željezničar. Svaki sam slobodan trenutak visio na Grbavici, tamo sam počeo trenirati, a moj golmanski idol zvao se Vasilije “Čiko” Radović. Bila je to ona sjajna Željina generacija: Radović, Štaka, Zemko, Smajlović, Osim. Kada sam navršio 13 godina, porodica se preselila u Italiju. Iz Sarajeva, gdje je rođeno nas četvero djece, stigli smo u okolinu Udina, gdje se rodila naša najmlađa sestra – nema Silvano Martina problema s padežima i vokabularom našeg jezika dok vrti davne kadrove svojeg sarajevskog djetinjstva.
Martina nije nepoznat sportskoj javnosti. Čitatelji fudbalskih vijesti upoznali su 70-godišnjaka u ulozi agenta Gigija Buffona ili savjetnika prilikom transfera igrača iz ex-yu regije u Serie A, ali njegovi rani radovi nekim su čudom ostali neosvjetljeni. Na njih me upozorio Sinan Gudžević, u čijim se škrinjama s fudbalskim blagom redovno nađe takvih i sličnih bisera. Spojio nas je Mario Stanić.
– Moji su iz Briješća, sarajevskog naselja u kojem je nekad bila brojna italijanska zajednica. Porodica Martina stigla je s ostalim Italijanima za vrijeme naseljavanja u Austro-Ugarskoj, tako da mi je već otac rođen u Sarajevu. Dvjesto metara od naše je porodična kuća Džekina oca.
Sarajevski tinejdžer brzo se poslije selidbe uklopio u novu sredinu. Već s 15 godina na golu lokalne Esperie dobacio je do finala državnog prvenstva Italije i tamo zapeo za oko Interovim skautima.
– Veći klubovi odmah su razgrabili cijelu našu generaciju, dvojica u Juventus, dvojica u Frosinone, a ja u Interovu školu, gdje sam proveo četiri godine. Na kraju smo samo ja i još jedan napadač ostvarili fudbalske profi karijere. Put me je dalje vodio preko Varesea, kasnije sam branio za Torino i Lazio, ali najduže sam se zadržao u Genoi. Tamo sam u zenitu karijere proveo pet sezona.
Odmah nakon završetka igračke karijere Martina je shvatio da želi ostati u fudbalu kao agent. Podatak da je prvi prepoznao talent velikog Gigija Buffona otkriva da ima žicu za posao. Činjenica da je uz Buffona kao menadžer ostao cijelu njegovu karijeru – a veliki Gigi se još ne da s Parmina gola – govori nešto o karakteru Silvana Martine. A taj se karakter u novembru 1981. našao na strašnom iskušenju. U utakmici Serie A golman Genoe je prilikom istrčavanja kao brzi voz pregazio Giancarla Antognonija. S dvostrukom frakturom lubanje vezni igrač Fiorentine ostao je nepomično ležati na travnjaku, i život mu je u jednom trenutku visio o niti.
– Dogodilo se tog dana da su se one “gipsane” linije uslijed hladnoće potpuno stvrdnule i lopta se od njih odbijala u čudnoj putanji. Na jedan takav odbijanac krenuli smo Antognoni i ja, a završilo je groznim sudarom. Nije tu bilo nikakve namjere, išli smo instinktivno u duelu. Antognoni se, na sreću, brzo oporavio i već je 1982. s Italijom osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu. Ostali smo u prijateljskim odnosima.
Razmišljajući kako bi nakon Buffona mogao razigrati svoj novi posao, Silvanu Martini upalila se lampica.
– Kad već znaš jezik, zašto ne bi probao dolje. Tako sam pronašao Nemanju Vidića, kojeg sam vodio kroz moskovski Spartak, Man United i Inter. Kasnije sam preporučio Džeku u Romu, što se pokazalo velikim pogotkom, ali objektivno, nije moglo drugačije niti završiti. Džeko je za mene najveći igrač iz regije koji se pojavio u Serie A. On možda zaostaje pola koraka za superklasama poput Mbappea ili Ronalda, ali je u istom razredu s Van Bastenom i Ibrahimovićem.
Martina kaže da je upoznao Brozovića kao “supersimpatičnog momka” te kako ga ne bi iznenadilo kada bi Rebić ove sezone igrao finale Lige prvaka, jer je žrijeb pomazio italijanske klubove. Kada ga pitamo za najboljeg Hrvata u Serie A, nudi zanimljiv odgovor.
– Mario Stanić. Njegove sezone u Parmi niko nije nadmašio, piše Jutarnji list.