On je okrivljen jer je “prisvojio 6.000.000 eura Dinamovog novca”. Mamić na to kaže da je izdigao klub iz pepela i objašnjava kako je radio dok je bio na čelu zagrebačkog kluba.
– Nisam “kokošar”, kao što je većina ljudi koja vodi državu i klubove. Koji se pomame poslije prve ponude. Ja sam bio nepotkupljiv. Ja sam njih stavio u mašinu, kako bi od njih uzeo novac. Pa su, na primjer, nudili za nekog igrača pet miliona, plus tri meni sa strane. Ja sam rekao “ne, već sav novac, i to 15 miliona, na račun Dinama”. I tako je uvijek bilo. A evo kakvu su mi zahvalnicu dali. Da sam taj isti Dinamo, koji sam digao na noge, vinuo u visine i pozicionirao na mapi Europe, “tobože” pokrao. Nestvarno… Kao da se desna strana mozga posvađa s lijevom. Neopisivo. Nema logike. Ponovit ću, nema velike mudrolije, ja sam cijenio svoj klub, igrače i sebe. I nisam dozvoljavao odlazak u klub koji prvi pošalje ponudu. Vodio sam računa i u kakve će sredine ići – rekao je bivši predsednik Dinama.
MODRIĆ UDARIO PEDALU ALI GA POŠTUJEM
Mamić se potom osvrnuo i na svoj odos sa hrvatskim fudbalerom Lukom Modrićem i ispričao šta se sve dešavalo u prošlosti.
– Kada sam obavijestio Luku Modrića da ne može u Newcastle, i u neke druge klubove, da je imao nož, “zaklao” bi me. I on to piše u svojoj knjizi. Da mi je to zamjerio, da nije htio pogledati ni mene ni mog brata. A ja sam htio, da pored finansijskog, i njegov sportski put bude pravi. Konačno, moj sin ga je prodao u Tottenham, jedan od najvećih klubova na svijetu. Odatle ga je prodao u Real. I onda kada ga je prodao u Real i izgradio karijeru, a uzeli smo ga sa 14 godina kao ratnog izbjeglicu, on je “udario pedalu” mom sinu, koji ga više ne zastupa. Inače, silno sam ponosan na Modrićevu karijeru. On je neponovljiva osoba, kada je u pitanju predanost sportu i sve ove velike rezultate je zaslužio – izjavio je Mamić.
Bivši prvi čovek Dinama potom je govorio i o srpsko-hrvatskim odnosima.
– U kontaktu sam sa prijateljima i poznanicima iz Srbije i na to sam silno ponosan. Ja takvu ljubav, koju uživam u Srbiji, maltene nisam doživio u sopstvenoj porodici! Upravo je to poruka našim političkim elitama, da se okrenu stvarnosti, da ne lažu svoje narode i da nas više puste da radimo u miru. Jer mi ekonomski odlično sarađujemo, hrvatska mladež se provodi u Beogradu, a srpska po hrvatskom primorju. Eto divnog primjera. Kada glasamo na fudbalskim forumima, onda se mi dogovaramo, glasamo za kanidata iz Hrvatske ili Srbije. Iz Dinama ili Zvezde. A da li ja želim da pobijedim Zvezdu ili Partizan? Pa, naravno. Ali, to ne znači da ih ne uvažavam. Sto puta sam rekao da ne želim duel Dinama i Crvene zvezde. Jer, smatram da ću lakše nekog drugog pobijediti. Imam bezbroj prijatelja sa kojima sam u kontaktu. Eto, skoro sam bio sa Žarkom Zečevićem, tvorcem zajedno sa Đavolom Bjekovićem modernog Partizana, u još teža vremena. Evocirali smo uspomene da Ćurkovića, Džajića, Cveleta, košarkaše, rukometaše… Bili smo svjetska sportska sila. Danas, kada bismo se spojili u sportu, sve bivše republike, nema sportske sile koja bi nam bila ravna – zaključio je Zdravko Mamić.
PREDSEDNIK SRBIJE MI DUGUJE VEČERU
Pomenuo je Mamić i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića…
– Dužni ste mi tamo u Srbiji za moja proročanstva. Iako mi je predsjednik Vučić prije jedno godinu dana uputio poziv da će me ugostiti u jednom srpskom restoranu u kome nisam bio, a on se nalazio u njemu u trenutku poziva, ja ga držim za riječ. Čekam njegov poziv. I sada vas molim da mu prenesete moju želju i ja ću doći na tu večeru koju mi je obećao. Ja se tom pozivu veselim, samo mi se čini da predugo traje, očekivao sam večeru ranije, neposredno poslije poziva (smijeh). Zvučao mi je jako srdačno i uvjerljivo, jer, konačno, on je mene nazvao i ne mogu mu to zaboraviti. I ako bude ikada u životu trebao moje krvi, ja ću mu je dati. Toliko me dirnuo, jer uvijek govori o meni lijepo. Molim ga da učini sve kako bi se razvijali dobrosusjedski odnosi Srba i Hrvata, to naši narodi i zaslužuju.
Zna se i da Mamić uvažava i patrijarha srpskog, gospodina Porfirija.
– Neobično su me obradovali i pozivi patrijarha Porfirija, koji je na dan svoje inauguracije našao za shodno da me nazove. Ja sam rekao “pa, gospodine, ovo je nemoguće, ja gledam na dnevniku vašu inauguraciju, a vi mene zovete da pitate kako sam, da mi poželite zdravlje i da kažte da ćete moliti u Srbiji za moje zdravlje, a ja u Međugorju da molim za vaše”. To su nezaboravne uspomene za mene i dao mu bog zdravlja večno i večni život. I on, takođe, može računati na moju bratsku krv ako mu bude trebala. Mi smo se u Zagrebu poznavali površno. Jednom prilikom smo se, zajedno sa Porfirijem, u jednom zagrebačkom restoranu koji se nalazi pored pravoslavne crkve, zatekli Dragan Džajić, Dule Savić i ja. I onda smo napravili neki pičvajz u Zagrebu, to se desilo nekoliko dana pre mog odlaska u Međugorje – zaključio je Zdravko Mamić.